Viktor Ivančić

Viktor Ivančić rodjen je 1960. godine u Sarajevu. Živi u Splitu. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji glavni urednik tjednika "Feral Tribune". U izdanju "Ferala" objavio je zbirku priča "Bilježnica Robija K.", studiju "Točka na U", zbirke ogleda "Lomača za protuhrvatski blud" i "Šamaranje vjetra", te roman "Vita activa". Fabrika knjiga objavila je sledeće Ivančićeve knjige: "Vita activa" (roman; 2005), "Robi K." (kratke priče u dve debele knjige; 2006), "Animal Croatica" (ogledi; 2007), "Zašto ne pišem i drugi eseji" (2010). "Planinski zrak" (2009.)

Odlomci iz knjige "Planinski zrak"

Uzmi običan fizički izgled. Netko je mršav, netko debeo, netko je ružan, netko lijep. Grdan će uvijek zavidjeti lijepome. Odatle počinju nesporazumi koji se samo množe i množe.
– To je stvar kriterija. To su norme, prijatelju, koje su ionako nametnute.
– Koje? Da je netko ružan, a netko lijep?
– Da, to je stvar glupih društvenih dogovora koje treba ukinuti ili preokrenuti naglavce.
– Dobro, okreni ih naopako. Tada će današnji ljepotanko zavidjeti nakazi, jer će nakaznost biti u trendu i smatrat će se lijepom. Razdaljine će ostati. Njih nije moguće silom prevladati.
– Moguće je, za to služe uniforme. U uniformama smo svi isti.
– Djelomično isti!
– Potpuno isti!
– Zaista? A lica, oči, kvrgavi nosovi, prištevi na čelu, karijesi u zubima, pa oni tupi teleći pogledi iz kojih vidiš da im vlasnik ne razumije prosto proširenu rečenicu... O čemu ti govoriš, čovječe?
– Govorim o gas-maskama!
– O čemu?!
– O gas-maskama. Ili o kapuljačama koje specijalcii navlače preko lica.Potpuna zakrivenost i potpuna identičnost. Ukratko, prva stepenicaprema savršenoj ljudskoj koegzistenciji. – Previše si popio, Hajerbi. Uostalom, čak i kad bi tu glupu teoriju pokušao nametnuti, ne možeš nikoga prisiliti da s time živi.To je oprema za akciju.
– Život koji nije akcija nije život, he-he... Sjeti se da su nas tome učili od malena: treba suzbijati onaj dio života koji nije aktivno djelovanje. Hajerbi je otpio još jedan gutljaj iz limenke i odložio je na stol.
– Dobro, onda se odluči – rekao je Oskar. – Gas-maska ili kapuljača?
– U čemu je razlika?

OSKAR I HAJERBI

Hajerbi i Oskar u Karaulu su došli mnogo prije nas. Smatrali su se nekakvim karaulskim veteranima. Uz to, imali su više škole i godina od drugih. U trenucima dokolice, kad nije bilo dnevnih obaveza, obično su mnogo pili i pričali stvari koje drugi nisu razumjeli. To im je bilo jako važno, da se međusobno ne slažu i da ih drugi ne razumiju. Ustvari, nisu ni počinjalipričati dok se ne bi skupilo dovoljno onih koji ih neće razumjeti. Hajerbi se dobrovoljno javio u vojsku odmah nakon što je neprijatelj napao našu zemlju. Kod kuće je ostavio ženu i kćerku staru četiri godine.Ne može se sebično misliti na osobnu sreću kad je domovina ugrožena, rekao je ženi na odlasku. Poslije joj je napisao da se neće vratiti ni ako domovina više ne bude ugrožena. Znam da ćeš to teško razumjeti, ali shvatio sam da sam u Karauli sretniji nego kod kuće, pisao je. Što kada više ne bude te usrane Karaule, pisala mu je žena. Uvijek će biti Karaule, otpisaoje Hajerbi. Hajerbi je u civilstvu radio kao asistent na fakultetu. Rekao je da se ono što studentima predaje zove socijalna psihologija. Zakazivao je ispite, održavao konzultacije i ispravljao seminarske radove. Također je jednoj studentici napravio dijete. Ona je odlučila roditi i pričala mu je o zajedničkoj budućnosti i sreći. Ne može se sebično misliti na osobnu sreću kad je domovina ugrožena, rekao joj je na odlasku. Poslije joj je napisao da se neće vratiti ni ako domovina više ne bude ugrožena. Znam da ćeš to teško razumjeti, ali shvatio sam da sam u Karauli sretniji nego što bih bio s tobom,pisao je. Nadam se da će neprijateljski projektili zbrisati to prokletomjesto s lica zemlje i da više neće biti ni tebe ni Karaule, pisala mu je studentica. Uvijek će biti Karaule, otpisao je Hajerbi.

Kod Oskara je čudno to što se ponaša čudno. Zna se da je u Karaulu bio poslan po kazni. Razlog za kaznu bili su tekstovi u novinama u kojima je radio. Ali Oskar se uopće ne ponaša kao kažnjenik. Ponaša se čudno. Recimo, uvijek zaboravlja očistiti čizme prije smotre. Ili ne odzdravlja na naredbe. Ili ne gleda u zastavu kada sviraju himnu. Ili ne odgovara kad ga se pita za one tekstove u novinama. Ustvari, ako se i ponaša kao kažnjenik, onda je to zato jer se ponaša kao da ignorira kaznu. Moguće je da je težina nekih kazni sadržana baš u njihovu poricanju.

Oskar oko sebe širi led, govorio je vodnik Škropak. Da bi ga dotaknuo, moraš navući rukavice, jer će ti se inače odlijepiti koža s prstiju. A što možeš znati o čovjeku s kojim općiš u rukavicama?
Poneki časnik bi ponekad Oskara pitao je li ga vojska napokon dozvala pameti. Oskar bi obično šutio. Ponekad bi rekao:
– Da, gospodine. Bit će mi čast položiti pamet na oltaru domovine,gospodine.
Ali tako se obraćao samo nižim nadređenim, kao što je bio vodnik Škropak. Uz to, nije pokazivao znake trijumfa kad bi pitalac zašutio. Okretao se i odlazio negdje gdje će moći biti sam. Pušio je i čitao jedno od ona dva pisma što ih je dobio od sina. Bila su pisana nesigurnim rukopisom osmogodišnjaka. Rekao je učiteljici da je tata u vojsci i da ratuje protiv neprijateljske vojske koja je napala našu zemlju, pisao je. Sad barem neće pisati svinjarije protiv svoje vojske i svoje zemlje, rekla je učiteljica. Sad barem neće pisati svinjarije protiv svoje vojske i svoje zemlje, rekla je mama, Oskarova bivša žena.

Hajerbi nikad Oskara nije pitao za one članke u novinama. Jebeš prepirku koja ne bi završila zajedničkim pišanjem, rekao bi Hajerbi. Tako pretresali druge stvari o kojima se ne slažu, i to kad bi se skupilo dovoljno onih koji ih ne razumiju. Bilo je svega nekoliko sitnica oko kojih su se donekle slagali. Na primjer oko Kapetana.
– Jedina potpuna istina je da je Kapetan potpuni idiot – govorio je Oskar.
– Da, Kapetan je idiot – govorio je Hajerbi. – Ali ispravan.

 

Preživljavanje  rovu

– Ovaj nas hoće ubiti, jebote! – vikao je Drozder.
– Naravno da nas hoće ubiti – rekao je Bjelki.
– Mislim, stvarno nas hoće ubiti! – rekao je Drozder.
– Naravno da nas hoće ubiti – rekao je Kulovac.
– Zašto nam je rekao da nas obučava kako da preživimo ako nas hoće ubiti? – rekao je Drozder.
Bilo je uzaludno Drozderu dalje objašnjavati stvari. Ležali smo u rovu dok su meci fijukali iznad naših glava. Pucali su s udaljenosti od nekih dvije stotine metara, vodnik Škropak i njegova grupa. Onda bi nastalo zatišje, pa opet pucnjava. Grumenovi zemlje su se razlijetali s ruba rova. Neki su nam upadali za okovratnike, a onda se migoljili niz leđa.
– Ovo su pravi meci, nema sumnje da su pravi – rekao je Drozder.
– Naravno da su pravi – rekao je Kulovac.
Potom je nastalo zatišje. Stiskali smo se u rovu i, premda se ne zna zbog kojih razloga, napinjali mišiće. Blato nam je ulazilo u čizme. Zemlja je mirisala na trulo lišće i trulo korijenje. Ustvari, to možda nije bilo korijenje i lišće, ali svakako jest nešto trulo. Ukratko, zemlja je trulila.

 

Domovinski odgoj

– Ratno stanje i spremnost za borbeno djelovanje protiv neprijatelja izvlači ono apsolutno najbolje iz čovjeka. To je ljubav prema domovini i svome narodu! – rekao je poručnik Mikulondra.
– A što je to ljubav prema domovini, ako je ne shvaćamo pjesnički ili filozofski, pošto nismo ni pjesnici ni filozofi, nego je shvaćamo vojnički, pošto smo vojnici? – pitao je poručnik Mikulondra.
– To je apsolutna pripravnost da učiniš apsolutno sve što domovina od tebe traži. Apsolutno sve i apsolutno bez pogovora! – odgovorio je poručnik Mikulondra.
– Kako ćeš biti apsolutno siguran da domovina od tebe u tom i tom trenutku traži točno to i to? – pitao je poručnik Mikulondra.
– Bit ćeš apsolutno siguran jer će ti to narediti netko od nadređenih, netko od viših činova u vojnoj hijerarhiji – odgovorio je poručnik Mikulondra.
– Je li to svima apsolutno jasno? – pitao je poručnik Mikulondra.
– Naravno da je jasno, oko toga se apsolutno nemamo što premišljati – odgovorio je poručnik Mikulondra.
– Ako se netko ipak premišlja, je li mu pametno dignuti ruku i postaviti kakvo pitanje? – pitao je poručnik Mikulondra.
– Apsolutno nije, jer će tako pokazati da je sklon premišljanjima, a tko se premišlja, taj i sumnja – odgovorio je poručnik Mikulondra.
– Kakve su šanse da izraziš sumnju, a da te se ne prepozna kao izdajnika?
– pitao je poručnik Mikulondra.
– Apsolutno nikakve. Nema strašnijeg oblika izdaje od sumnje. Još gore: sumnja je apsolutna izdaja! – odgovorio je poručnik Mikulondra.

 

Gospodin i Šareni mi, to je bilo sasvim, sasvim slučajno – rekao je Šareni.
– Potpuno je glupo da vjeruješ u mene i istodobno misliš da se stvari dešavaju slučajno – rekao je Gospodin po mišljenju Šarenog.
– Što je bilo, ako nije bilo slučajno? – pitao je Šareni.
– Što bi moglo biti, ako nije bilo slučajno? – odgovorio je pitanjem Gospodin po mišljenju Šarenog.
– Ma nemoj, sam si se razbio?! Sam si razbio?! Pa što sam ja onda u toj priči? Obični posrednik? – rekao je Šareni.
– A što bi drugo mogao biti osim običnog posrednika? Ličnost? Voljni subjekt? Autonomni pojedinac? – rekao je Gospodin po mišljenju Šarenog.
– A zašto, molim te, ja ne bih mogao biti taj, kako se zove, autonomni pojedinac? Makar u slučaju običnoga slučaja – rekao je Šareni.
– Daj nemoj me zasmijavati. Pa ti nemaš hrabrosti niti da me tretiraš kao običan komad gipsa.

 

Viktor Ivančić rodjen je 1960. godine u Sarajevu. Živi u Splitu. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji glavni urednik tjednika "Feral Tribune". U izdanju "Ferala" objavio je zbirku priča"Bilježnica Robija K.", studiju "Točka na U", zbirke ogleda "Lomača za protuhrvatski blud" i"Šamaranje vjetra", te roman "Vita activa". Fabrika knjiga objavila je sledeće Ivančićeve knjige: "Vita activa" (roman; 2005), "Robi K." (kratke priče u dve debele knjige; 2006), "Animal Croatica" (ogledi; 2007), "Zašto ne pišem i drugi eseji" (2010).