Svetislav Basara

Svetislav Basara, rođen 21. decembra 1953. u Bajinoj Bašti (Srbija), autor je više od dvadesetak književnih radova - romana, zbirki pripovetki i eseja. Dobitnik je više srpskih nagrada za književnost, a njegov roman "Fama o biciklistima" smatra se jednim od najboljih romana druge polovine dvadesetog veka u srpskoj književnosti. Objavio je knjige: Napuklo ogledalo, Peking by Night, Kinesko pismo, Fama o Biciklistima, Bumerang, Džon B. Malkovič, Kratkodnevnica, Loony Tunes, Mongolski bedeker, Na gralovom tragu, Na ivici, najlepše priče, Srce zemlje, Sveta mast, Ukleta zemlja, Uspon i pad Parkinsonove bolesti, Pocetak bune protiv dahija. Drame su mu izvođene na mnogim scenama a knjige prevođene na engleski, francuski, mađarski, bugarski, italijanski i makedonski jezik.   

Roman Uspon i pad Parkinsove bolesti doneo mu je NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen 2006. godine.

Fantom slobode

Mnogo se megabajta utrošilo ovih dana na pisanje o štetnosti novog zakona o informisanju. Rekao bih da je to bio zaludan posao.

Pre svega, zato što zakoni u ovoj zemlji ne znače mnogo. Dakle, ako je prestrog, ako u njemu ima elemenata koji bi se mogli protumačiti kao opasnost za slobodu štampe, uopšte ne znači da će taj zakon - kao uostalom mnogi drugi - biti primenjivan. Ako se dobro razumem u ovdašnje političke prilike, a laskam sebi da se razumem, taj zakon je sa sve amandmanima izglasan prvenstveno u svrhu zastrašivanja. On hoće da kaže: „Nemojte loše pisati o nama, inače ode koža na šiljak.“

Drugo, mnogo važnije pitanje, jeste: kakvu to slobodu štampe ugrožava novi zakon? Cenjeni kritičari zakona, bojim se, polaze od pogrešne premise da je u ovoj zemlji štampa slobodna, pa da bi eventualno mogla biti ugrožena zlim zakonom. Ja bih se usudio da tvrdim da u Srbiji štampa nije slobodna u pravom značenju te reči. Iz prostog razloga što Srbija nije sasvim slobodna zemlja. Ovde se već dva veka pod pojmom „slobode“ podrazumevaju tri stvari: 1. da država nije pod stranom okupacijom; 2. da neko nije u zatvoru; i 3. da svako ko to nađe za shodno radi šta mu padne na pamet, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost. Sloboda je, međutim, mnogo kompleksniji problem, pa ako i podrazumeva odsustvo strane okupacije i slobodu kretanja, ona se nipošto ne iscrpljuje time. Dok je treća stavka ovdašnjeg nakaradnog shvatanja slobode direktna pretnja slobodi, jer ugrožava slobodu drugih.

Odomaćilo se tokom ta dva veka shvatanje da sirotinja raja ima da se zadovolji (pa i da se do nebesa raduje) činjenici da zemlja nije okupirana i da nije na robiji. Sloboda da se radi šta kome padne na pamet, pak, rezervisana je isključivo za vladajuću garnituru, njihove rođake, njihovu poslugu i klijente. Pa, ako se neko pobuni, odmah će se naći nekakav portparol da drekne: „Šta hoćete? Niste u zatvoru. Zemlja nije okupirana. Sve je slobodno.“ U neku ruku, u Srbiji je sve slobodno, čak preslobodno; možete zavirivati pod suknje pevaljki, možete zbog par džointa upropastiti život maloletnom dečaku, ali onoga momenta kada neka vest ugrozi spokojan san nekog političkog kabadahije, e onda više nema slobode. Ubrzo više nema ni tih novina. Da bi se uništile jedne novine u zemlji Srbiji nikakav zakon nije potreban. Nemušta zastrašenost, efikasnija od one zapisane i uobličene u zakon, ubrzo će dovesti do toga da se u prokazanim novinama više niko neće usuditi da objavljuje reklame. A svi vrapci koji imaju ikakve veze sa novinskim zanatom znaju da bez reklama nema ni novina.

Isuviše je ovde ljudi i stvari koji su iznad, ispod i pored zakona da bi Srbija bila istinski slobodna zemlja. Burazerski pluralizam - evo dobre i definicije ovdašnjeg političkog sistema - nije, doduše, tako represivan kao njegovi prethodnici, ali jasno postavlja granice sopstvene nedodirljivosti. I to prilično osiono, kao onomad kada je Demokratska stranka prijavila kao svog glavnog i najvećeg donatora nekakvu STR iz Gornjeg Pičkovca. Ni ostale stranke nisu ni za dlaku bolje. Ako vlast i državnu administraciju čine političke partije čije je poslovanje obavijeno velom mračnih tajni, ko je to toliko blesav da očekuje da će njihovo gospodarenje javnim poslovima biti prozirno i odgovorno. Ako se jedna opskurna i totalitarna stranka poput Koštuničinog DSS-a neprestano natura kao vlasni tumač i praktikant demokratije, pa ako se to (u duhu burazerskog pluralizma) toletriše i prihvata zdravo za gotovo, onda ni ublaživanje postojećeg zakona o informisanju neće ništa promeniti ni za jotu.

Konačno, ako u ovoj zemlji ne postoji javnost u pravom smislu, a ne postoji; ako umesto javnosti imamo voajerski, parohijalni i prekoplotaški voajerizam, onda ne možemo očekivati ni građanske slobode, a još manje stvarnu slobodu štampe. Osim ako se pod slobodom štampe ne podrazumevaju besmislene informacije o tome gde je Dinkić letovao i kakav Šutanovac nosi sat. Letovanje i lični stajling su privatne stvari Dinkića i Šutanovca. Ali njihovo delovanje nije. Ništa ne insinuiram (jer ništa i ne znam), ali bih lično više voleo da mogu pročitati ponešto o državnim i paradržavnim poslovima pomenute gospode. E, ’oćeš Crven ban. E, onda se donosi zakon. Onda se preti prstom. I pendrekom. Onda se đuvegije naroguše.

Da li je javnost jedna Politika koja je spala na nivo uglađenih zidnih novina vladajuće garniture? Da li su javnost Novosti, vazda servilni bilten svake vladajuće ideologije? Da li su javnost sve druge novine (čast izuzecima na ivici kliničke smrti) vazda u strahu da se ne zamere nekom glavonji koji će izdati naredbu svom seizu u JP da momentalno prestane da se reklamira „kod izdajnika“. O televizijama - pretvorenim u servise za masovnu kretenizaciju - bolje i ne govoriti.

Ako se jednog dana, u šta čisto sumnjam, nešto promeni nabolje, ostaće zapamćeno da su (s pravom) prokazani tabloidi u stvari pokrenuli najveći broj afera i otkrili najviše prevara, lopovluka i marifetluka. Da u redakcijama tih sumračnih novina sede vispreniji ljudi koji su u stanju da shvate da bi im tiraže mnogo više podigli istraživački tekstovi o mračnim poslovima političkih propalica nego reportaže o gaćama manekenki i pevačica, moglo bi da im se desi da uđu u istoriju. Ovako će, kako stvari stoje, samo ako li lanu, ući u debele dugove.

Ovo, naravno, ne znači da podržavam zakon. Njegovi oponenti su sasvim u pravu. Kada tabloidi budu pacifikovani, ne vidim nikoga (ni na vlasti ni u opoziciji) ko će se uzdržati od pacifikacije svih drugih medija koji će ubuduće imati da pišu o Kosovu, o uspesima naše diplomatije, o roštiljijadi, slaninijadi, kupusijadi i ovcama sa dve glave. Biće još naših uspešnih sportista, pa će se novinski prostor nekako popunjavati. Kad ih ne bude, tu je Ćosić da daje kilometarske intervjue kojima će truli zapad baciti na kolena. Tu su i Karađorđe Vukadinović i Slobodan Antonić da beskrajno palamude o bombardovanju i da pišu dojave protiv političkih protivnika. Konačno, starlete se udaju i razudaju svaki čas, eto još jedne neiscrpne oblasti za buduću slobodnu štampu koja će se u veselju i slobodi štampati sve dok se ne pojavi čovek sa dve glave i četiri roga.

Danas, 08.09.2009.

Vladavina kiča

Nije to lako objasniti. Ali pokušaću. Doživeti, recimo, ljubavnu romansu, veoma je lepa i konstruktivna stvar; iz ljubavnih romansi nastaju porodice, deca, u krajnjoj liniji idol ovdašnjih, što reče Teofil Pančić, „larpurlart patriota“ - nacija. Ali nekome li padne na pamet da svoju romansu stavi na papir (da je ovekoveči) dobijamo šund literaturu i kič. Neke stvari imaju smisao isključivo u domenu intime. Neke, pak, isključivo u domenu javnosti. Kod nas je granica između privatnog i javnog, između ličnog i opšteg odavno razvaljena, pa se sadržaji mešaju stvarajući konfuziju iz koje nikako ne uspevamo da se izvučemo.

Da se razumemo, ne vidim ništa loše u oduševljenju javnosti uspehom naših sportista. Ali vidim mnogo toga lošeg u politizaciji i „nacionalizaciji“ sportskih dostignuća. Na momente se čini, ne bez razloga, da naša država, sa sve predsednikom na čelu, nije ništa drugo do sportska i estradna agencija. Evo, plivači i vaterpolisti promptno padoše u zaborav, ali tu je Guča. Ne lažu mnogo režimske kupusare kada prenose oduševljenje stranaca Srbijom, Gučom, splavovima i Beograđankama, „najlepšim ženama na svetu“. Ljudi dođu, vide svuda jeftin provod; ovde kalakurnica, tamo tulum. Treba, međutim, proživeti ovde izvesno vreme da bi se iza te šarene koprene sagledalo ružno lice stvarnosti. To nije posao stranih turista, nije čak ni posao običnih građana, ali je svakako posao političara na vlasti. Ali naši političari, za razliku od njihovih kolega u uređenijim zemljama, kao đavo od krsta beže od nagomilanih problema koji su već obrazovali ogromno akumulaciono jezero društvenog nezadovoljstva i napetosti. Umesto da se late rešavanja tih problema, što je težak ali ne i neizvodiv posao, oni ne propuštaju nijednu priliku da se pojave na kakvoj blještavoj manifestaciji, sve onako nasmejani, šaljući sublesastu poruku: „Ma kakvi problemi, sve je to luk i voda, žanjemo uspehe na svim stranama, još samo Kosovo da vratimo, eto nama zemlje Dembelije.“

Nisu naši političari glupi ljudi. Znaju oni šta se kuva ispod pene teniskih turnira, sportskih mitinga i raspevanih televizija. Ali imaju oni kec u rukavu - patriotizam. U njegovoj najgoroj, ali najdelotvornijoj kič varijanti. Da vidimo. U ambijentu gde je ukinuta razlika između privatnog i javnog, ojađenim ljudima je veoma lako da (uz pomoć državnih plaćenika) sopstvene muke poistovete sa problemima srpskog naroda i srpske države. Na taj način njihove patnje prividno dobijaju viši smisao. Istovremeno donoseći, takođe prividno psihološko olaškšanje. Celokpuna medijska mašinerija, kako Koštuničinog tako i ovog režima, jeste neprestano podgrejavanje takve psihološke matrice. „Srbin sve može da podnese.“ „Srbi sve mogu.“ „Srbi su žrtve nepravde.“

Na tom poslu psihotizacije i kretenizacije, kako su to komunisti lepo formulisali, „širokih narodnih masa“, okupilo se jedno šaroliko društvo mrčitelja papira, mučitelja kamere, samozvanih genija i profesionalnih narikača. Ta ekipa, u najboljem slučaju mediokriteta, koja ničim nije zadužila ni srpsku kulturu, ni nauku, ni žurnalizam, e ta ekipa je prerasla u svojevrsnu kastu, nešto nalik nekadašnjim pravobraniocima samoupravljanja, teoretičarima istog ( Vojsilav nam se dr Koštunica svojevremeno istakao u tome), piscima govora i prigodnih pesama. I toliko su uspešni na svom nesretnom poslu da tvrdim: stepen psihotizacije naroda je neuporedivo veći nego u vreme Slobodana Miloševića.

E, sad dolazi ono glavno. Do kada će sve to da traje? Političari i njihove medijske sluge misle da će trajati zauvek. Ali svi mi dobro znamo da ništa na ovom svetu, a pogotovo ništa u politici, ne traje zauvek. Znaju to i pomenuta gospoda, ali računaju da je patriotizam nešto neugasivo, kao ljubav prema deci i prijateljima. I to je tačno, samo što se odnosi na autentični patriotizam, na patriotizam kao lično osećanje, a ne patriotizam koji je medijskom manipulacijom indukovan spolja. Pa čak i pod pritiskom.

Jer, ko ne peva u tom raštimovanom horu, taj je odgurnut na marginu i na čelo mu je zalepljena etiketa: Izdajnik Kosova.

Kuda to sve vodi?

Slom prethodne ideologije socijalizma i radničkog samoupravljanja odveo je SFRJ u krvav rat. Miloševićeva ideologija nacionalizma i patriotizma nije, kako se pogrešno smatra, doživela slom njegovim padom, već je paradoksalno ojačala u onolikoj meri koliko je oslabila državu Srbiju. A ona je u ovom momentu slaba, da slabija ne može biti. Sila i moć državnog aparata i državnih slugu, nipošto nije sila i moć države. Političari i njihovi sateliti po svemu sudeći ne uspevaju da uoče tu razliku. Ako država počiva na ideološkim konstrukcijama, zajedno sa njima i propada. Partije su te koje imaju ideologiju, država je ne sme imati, kao što je ne sme imati ni pošta, ni železnica ni bilo koji sistem koji počiva na racionalnom organizovanju poslova. Naša državna ideologija, mešavina mitova o provodu, radovanja uspesima sportista i kuknjavom nad otetim Kosovom, krhka je kao paučina. Sve surovija realnost čini je još krhkijom. Podsetio bih gospodu političare da nemaju ni delić moći i harizme koju je imao drug Tito, da je njihov ideološki i partijski aparat smejurija u odnosu na maršalov. Pa ipak, jednoga dana, ni po čemu drugačijeg od ostalih, maršalove biste su srušene, sabrana dela izbačena iz biblioteka i nastao je haos. Nije, naravno, haos nikakvo rešenje. Daleko od toga. Ali ja ne vidim nijedno moguće drugačije ishodište ukoliko se država ne prihvati posla zbog kojeg postoji. A sport, zabavu i sve ostalo ne prepusti navijačima, sportistima, zabavljanima i zabavljačima.

Danas, 11.08.2009.