Novica Tadić

Novica Tadić rodio se u malom selu Smriječno kod Plužina u Crnoj Gori, 1949. godine. Gimnaziju je završio u Nikšiću, a potom upisuje Filozofski fakultet u Beogradu, gde je apsolvirao na grupi za filozofiju. Bio je urednik "Književne reči" (10 godina), "Vidika", glavni i odgovorni urednik u Izdavačkom preduzeću "Rad" te glavni urednik "Književne kritike". Pjesme su mu prevođene na engleski i francuski, a zastupljen je u mnogim antologijama srpske i svjetske poezije.

Objavio zbirke pesama:

• "Prisustva", (1974.)
• "Smrt u stolici", (1975.)
• "Ždrelo", (1981.)
• "Ognjena kokoš", (1982.)
• "Pogani jezik", (1984.)
• "Ruglo", (1987.)
• "Pesme", (1988. i 1989.)
• "O bratu, sestri i oblaku", (1989.)
• "Ulica", (1990.)
• "Noćna svita", (1990.)
• "Kobac", (1990.)
• "Kraj godine", (1993.)
• "Napast", (1994.)
• "Potukač", (1994.)
• "Ulica i potukač", (1999.)
• "Nepotrebni saputnici", (1999.)
• "Okrilje", (2001.)
• "Tamne stvari", (2003.)
• "Neznan", (2006.)
• "Lutajući oganj", (2007.)

STREPNJA I OČAJANJE (Vujica Rešin Tucić o Novici Tadiću)

U novosadskoj Katoličkoj porti,
Sedim u kafani
Sa pesnikom
Novicom Tadićem.
Iznenada,
On mi kaže:
- Očajan sam.
Stalno očajavam...
Gledao sam kroz prozor,
I priznao:
- A ja strepim,
Otkad znam za sebe...
Onda smo dugo sedeli,
ćutke.
Utučeni.

SAZRELO NEŠTO

Sazrelo nešto
ni za crva dom
ni za čoveka plod
raslo na
grani
koju ne prepoznajem
u vrtu
na kraju grada
pod tamnim
prozorima

 

POVEROVAH PRODAVAČICI UZDAHA

Poverovah prodavačici uzdaha
i njene uzdahe kupih.
Bogat sam, debeo i
prevaren.
Imam njene mnogobrojne uzdahe
među njima živim i uzdišem.

STRAŠAN DOŽIVLJAJ

Seo sam na klupu u parku
pored nepoznate osobe,
i nisam znao kako da počnem razgovor.
Samo me obli hladan znoj;
zakolutam očima, zamahnem rukama
kao da ću da ustanem
i krenem nekud za svojim poslom.
Ali, sve beše uzalud,
sva ta nazovi priprema za polazak.
I sve tako, dok onaj ne ustade,
pogleda me i ode,
podižući okovratni, šepajući.

 

PROLAZNIK

Čim sam izašao na ulicu,
umnožio sam se,
i krenuo na razne strane.
 
Pevušio sam kroz nos,
i radosno okolo pogledao.
 
Niko me nigde nije čekao,
a u naručje sam nečije hrlio.
 
Na cipelama,
ogledalca sam imao.
 
U njima su se videli
vrhovi solitera
i modro nebo bez oblaka.

   

IZ STARUDIJE

Iz nekakve starudije
(grozne olupine)
ljudi proviruju
 
Tuku se šakama po glavama
blebeću, plaze jezike
 
Krive usta
u svim pravcima
 
Trepću, cvile
zvukove puštaju
  Mrdaju ušima
uvelim listovima bršljana

   

SMRT ME SPREMA

Smrt me sprema
i pakuje
u sapunsku kutiju
 
Oči mi mirišu
glas mi nestaje
a ruke se
na grudima sklapaju
 
Pored mene
sveća ne gori
 
Pored mene
kaplje
česma satanina

   

ZLOSLOV NEKI

Zloslov neki
reče da sam najgori
čovek na svetu
 
Ne valjam ništa
ni lule duvana
ni koliko crno ispod nokta
 
A odakle meni
crno ispod nokta
i belo okolo zenica
 
Upitah ga i oči
naglo otvorih

   

ZNAMENJA

Kukuriknu čovek
u bifeu na uglu
suv list pade
sa drveta u parku
niz ulicu
vetar potera stare novine
 
uplašena mačka
kroz pasaž pobeže
zaboravljena munja
nad krovovima blesnu
sva znamenja
sabraše se
da najave letnju kišu

   

POSLE BESANE NOĆI

Posle besane noći
priđoh ogledalu i videh
poražavajući rezultat.
Videh ubledelo lice stranca,
duboku tugu u očima njegovim.
«Stvorio sam novog čoveka»,
prošaptah, namigujući onom u ogledalu.
Vratih se, zatim, u krevet,
da se odmorim
od dobro obavljenog noćnog posla.