Ištvan Besedeš

Noge im kratke

O mestu, mogli bismo o mestu reći,
da je prilika da se premosti
nekakav neshvatljiv raspon
bezmostni, a uokolo panorama
za one što patuljci postaju stareći.

O mestu bismo mogli reći
koje otkrili nikad nismo
jer, takoreći, vidimo naseljeni svet,
i divimo se kako mu ograda pada,
a u dubini postavismo amfitetar
gde se dvaputa dnevno odigravaju čuda.

Dok se ne prolomi prostor
vreme, to je teorijska tačka susreta,
izgubismo svaki prtljag,
u sećanju trag prizora na žici plesača
dve žene i jedan badža,
s trupom normalnim, al noge mini, blamaža.

Rodoljub

Toliko sam se usedeo na ovom ostrvu
da sam njegov najveći breg postao,
pašnjak njegovih stada, grotlo najvećih pećina,
govornica govornika, brlog krvoločnog medveda,
grobnica pokopanih leševa, dokaza konkretnih.
Toliko sam se usedeo ovde da sam postao više od rodoljuba,
više od postolja trapavih spomenika što zure u daljinu
i umro sam za sve ono što ćorave biste u daljini vide,
i za ovu zemlju, i za ostanak, poginuo sam i za onaj svet.
Stvari neba odvijaju se visoko nada mnom,
pevaju reke, huče mora gore, u oblacima,
kako li sam, dovraga, našao ovu grudu i stavio je
namesto srca baš ovde, kako to da sam baš ovde počinuo,
i kako to da nisam pomišljao na to da će me u međuvremenu
san zaboraviti ovde?

Preveo Predrag Čudić

Ištvan Domonkoš

Havarija

ja biti
ja ne znati mađarski
živeti inostran život
jezik himna novci
takse i barjaci
šefovi voće
naći potaman
tamo gde ja dođe
mi i tako umreti svi
na krivo bojište
u naše lobanje
penjače buče
pro-struje
sveta
kontra-struje
sveta
to biti pesma
smrt se ispreči
na zid od reči
životne fraze
u povez od ljudske kože
oglašuju pisci:
generali

od nacionalna literatura
ja ne podneti
nacionalno jelo mirisa vruća
od inostranstvo praviti
portabl kuća
pa ići inostranstvo
mit dozvola za rad što treba
u kufer slanina
dva kila hleba
ja ne videti nov vidik
ja ići inostranstvo
potuca na škripavi sneg
život u nerc doći
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
mi i tako umreti svi
na krivo bojište
ja dobro nafatiran
u strana zemlja ne muziciram
tabletu meni dati
ja gutati
mi prestati
ja mešati karte
kazati gro-gro
bračna postelja
jesti ruska-revolucija-kavijar
tražiti mira
a naći rima
mirima mirima
mirririma
biti trideset godina
danju se dičiti
uveče skičiti
noću na bela karta
život iz šuma doći
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
smrt se ispreči
na zid od reči
ja pismo piše kući
mama ja biti kliconoša
ja zaraziti ja ne sme govoriti
ja ne taknuti
ja nadživiti
nauka ideja poredak sve ja nadživiti
na pogreb od država ja krst nositi
biti alhemist revolucioner
sa plastični cvet na rever
sa osam osnovne
u inostranstvo praviti cake paprene
magična bomba
krivoceva puška
pucati na mrtvog kralja
na moja duša ne biti gaće
revolucija gužva larma
reči brade krv
u fino pakovanje
smrznuto u suvo stanje
ne uzme samsonu snagu
kad biti duga u noći
doći pop dići ti poreza
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
mi i tako umreti svi
na krivo bojište
ja obiti pismo
pomagaj izići
čiča vidi
gelertov sin fifi
šiptar ostavi tetka
tata pasti sa bicikla
odnesti ga crveni krst
u sredu biti pijac
doći pop dići poreza
prati gaća košulja
kopati grob
pa ne sme zažmuriš
jer grepsti miš

ja na mermer skoći
život na prste penje
udri mene među oči
ja biti
šefovi voće
ja ići inostranstvo
mit dozvola za rad što treba
u kufer slanina
dva kila hleba
ja ići u radnja peške
u radnja biti dolores
ona španjolka
sedi na kasa
biti velika sisa
mekana masa
na noga fini brk
lep miris crven nokat
ja biti hrabar đogat
pred mene stoji dva grk
oni kupe hleb luk pašak za pranje
u frizura manjeg strše slame
u gaćama biti veliki pritisak
pritisak biti na ilegal spisak
ja stoji
stoji kraj kasa slep ko u noći
doći život inkognito
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
u naše lobanje
penjače buče
pa ići na ulica u grombi
u vazduh leti
kakosezove ptica
pedigre-kuče sedeti na pošta
ja udiše ohoh-miris
ovaj-cveća
ja misliti
ja ne ići kući
motika povući
dizati standard
dobiti od kičma
krivina
grafikon
ja se navići
na eksploatacija
biti dva dana za zanimacija
sa otkaz plašiti od jutra do mraka
ja sedi na beskrajna traka
to biti moj profit
ogroman dobit ja smoći
život sa guker na konjske trke
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
životne fraze
u povez od ljudske kože
oglašuju pisci
generali
od nacionalna literatura
ja ići u biblioteka
igrati šah
tamo sedeti pavlik
on biti čeh
on pravi veliki rokad
posle ruski upad
markuze sartr godar
moris lein rasel niče
kepler galilej njutn
ajnštajn poenkare lukač
maršal makluan
pavlik navijen ko sat

ja dobiti mat
kralj i dva pešak
lenjin biti emigrant
marks biti emigrant
džojs muzil man breht
bartok pikaso šagal
marksa zub boli
njegova žena zvati se dženi
rilke bodler rembo
svi oni lutati
a ja u inostrnastvo sa pasulj proći
pred apoteka život iznebuha
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
ja ići inostranstvo
mit dozvola za rad što treba
u kufer slanina
dva kila hleba
ja ići kod zubar
on biti her šmit
pokazati slika
crno-bela
braniti most sa kaciga
hansi umreti siroma
nemogo podneti njegov stomak
olovo ekser kopriva
kišna glista
her šmit voleti talijanska pica
od pacijent ne krije nijedna sitnica
ići leti na adria
voleti beli luk poneka suknjica
voleti debela žena
voleti spreda straga niska i visoka
a smrt doći tamo od istoka

ja kukavan od strah se koči
kao muvu život u predsoblju
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
smrt se ispreči
na zid od reči
ja muvam se na ulica
kupim viršla
cena jeftinova
i lupka moj štap
kolena ispod šav
idem dolores
na ćošak stoji jedan mađar
čitavo jutro
on biti izbegli kralj
kad se naljoska
on sedi u zatvor pet godina
gleda ogledalo
vešanje sunce mesec na tisi
svako jutro stražar kazati
i ti uskoro visi
on visi u inostranstvo
peške i sa voz
drvo šuškati kroz prozor skroz
on poseći drvo
ljubitelji prirode doći
pisati članak
na zadnja strana on članak čita
on ne biti boktepita
kod psihijater on ima vizita

ja zauvek visiti na mokri kanap
život videti zvezde
na moj otekli modri taban

ja biti
živeti inostran život
jezik himna novci
takse i barjaci
šefovi voće
pronaći potaman
tamo gde ja dođe
psihijater kazati
rileks rileks mađar
ne misliti šta će biti
ne misliti šta je bilo
ići alpi ići tirol
ići kopakabana havaji
ići na večera ići na bal
na nova gvineja još ima kanibal
ići brazil ići sahara
moskva ankara
ići nositi plakat na ulica
biti božja demonstracija
provocirati policija
mahati crvena marama
biti komunista

reč obećati dobra zabava
tortura-vita
biti nemodern proleter
staviti fleka na maksi džemper
jesti varivo bez meso
u bioskop na javno mesto
pipkati svila
toplo i čisto
kad niko ne gleda iznenada
u njuška strpati čokolada

ja sa plakat na ulica poći
eto život sa pendrek
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
mi i tako umreti svi
na krivo bojište
psihijater kazati
spavati spavati
neprijatelj ne biti
ne biti šuškanje
prozor drvo
ne biti stražar ćelija vešanje
ne biti obala tise
ne biti mađar više
povesti pas
povesti
ići španska majorka
jesti
gledati bik

njuškati mimoza
jesti slana riba
ne čita novina
vačora vačora
vincara vincara
prahčina mašćina
revolucionarni fest
zabavni rat
aukcija s leš
pazar sa kost
distribucija konfiskacija
nacionalizacija bankrot
unutrašnje tržište duša
odradiš lokaut
ja jeftino proći
život doći inkognito
udri mene među oči

ja biti
šefovi voće
ja ne videti nigde zid
ja širiti očnji vid
ići ulicom
videti her halon
šetati psa
ispred salon
on doći daleka indija
biti suša
uginuti stoka
čovek leđati mrtav
uveče mama skočiti u bunar
tata ići hadžiluk
on ići inostranstvo

biti lekar
biti vila bazen novac
med mleko ulje voda
mama bunar skočiti uveče
mama imati osmoro dece
umreti svi
gori prah gang
on ne indija
on novo ime nov pasport
dobiti telegram
tata gori prah gang
on žena buhenvald
on žena
on žena nerv jetra krv
on žena šlafrok ligeštul

on žena komunist doktor fizika
on žena on žena

ja slušati on popovati
život lagano na zastava penje
tamo vijoriti

ja biti
šefovi voće
ja ići inostranstvo
mit dozvola za rad što treba
u kufer slanina
dva kila hleba
ja ima havarija izgubi orijentir
ovo ne biti pesma
to bajagi pesma
pesma biti bara

unutra sesti biti sunđer
propasti novo odelo
u bara naći
mnogo debeli crv
proletar
proletaru hoće baciti udica
topla banja upeca
pesma biti to pitati:
dal moći mali miš
na leđa cela kuća
kad uvuče se u rupa;
ja dva deteta
ja motorna testera
u šuma seći drva
ja gljiva
ja ptica
ja svakojaki zver
svakojaki stvar
popodne umorna psina
uveče tvrda žila
žena krevet posteljina
klitoris
metnuti prst
ne misli kolektiv
ne misli privatnina

Prevela Judita Šalgo

Eržebet Juhas

Zvono na poslednjoj tramvajskoj stanici

Angelina Nenadović (Nenadovits, Nenádovics) provela je početkom septembra 1910. čitav jedan dan na novosadskoj „električnoj železnici”. Ukrcala se u centru grada, odande se ulicom Lajoša Košuta i Dunavskom, uz mostobran, dovezla do „Gornjeg brodskog pristaništa”, i potom nazad na glavni trg. Odavde se pak, Rakocijevom ulicom, pored jodne banje i bolnice, provozala do kraja onog dela Futoškog puta koji se pruža do železničke pruge, pa ponovo nazad u centar grada, a odavde ponovo ulicom Lajoša Košuta i Ćurčijskom, preko Žitnog trga do kraja Temerinske ulice. Bilo je već pola osam uveče kada je, na glavnom trgu, sišla iz „električnih kola”. I odlučila konačno da se vrati kući.

I Angelina je imala, poput drugih vremešnih ljudi, nekoliko priča koje je stalno ponavljala, i u koje je, zapravo, zgusnula najvažnije momente svog dugog života. Umrla je u leto 1988. godine. Poslednjih godina svoga života mogla je unekoliko da komunicira još samo sa Emikom i Emilom. Na ogromno olakšanje ostalih koji su, pozivajući se na razne, uvek neodložne obaveze, izbegavali njeno društvo. Angelina je bila baka, sa majčine strane, Bore Višnjića, Eminog drugog muža. Za Angelinu je naročito važna bila okolnost, sa stanovišta brzog uobličavanja trajne simpatije prema Emiki i, preko nje, prema Emilu, to što ih je, u neku ruku, mogla smatrati i rođacima, budući da su ona – Angelina – i njen brat Eden Ros, bili brat i sestra od tetke, sirote, pokojne Line Reš, koju je svojevremeno oženio Šandor Šajtoš, Emin i Emilov ujak sa bakine strane. Angelinin i Edenov otac bio je elektroinženjer, za vreme izgradnje mreže novosadskog električnog tramvaja bio je zaposlen u jednoj budimpeštanskoj firmi – „Deoničarsko društvo električni tramvaji”. Uprava ovog deoničarskog društva ga je i poslala svojevremeno u Novi Sad da rukovodi instaliranjem „električnog tramvaja” i „javne električne rasvete”. Angelina je do kraja živela u kući u koju se porodica uselila dolaskom u Novi Sad. U to vreme ta ulica je nosila ime Ferenca Rakocija Drugog. Poslednjih godina svog dugog života Angelina je tu ulicu pominjala isključivo kao Rakocijevu, kao što je i ostalim ulicama koje je pominjala, vraćala njihova imena s početka veka. Angelina je i u devedesetoj bila vrlo živa duhom. Emi i Emil bili su oduševljeni njome. Boro i Darko su morali da joj se obraćaju sa gospođo, i da je oslovljavaju po imenu. Njena kći i zet bili su dužni da je zovu mamom, dok je Slavica, Darkova žena, morala da joj persira i da je zove gospođom. To što su Emi i Emil mogli da joj se obraćaju sa ti, bio je znak njene posebne naklonosti prema njima, dakle, izuzetna privilegija, ali ona bi na to, predupredivši svaki eventualni nesporazum ili neugodnost, odmah dodala: konačno, mi smo u srodstvu.

Već kada se Emi udala za Boru, Emil je bio rešio da bolje upozna prošlost svih onih gradova u kojima je živeo, ali i onih u kojima su njegovi preci rođeni i proživeli svoje živote, ili koje su napustili, da bi se skrasili u nekoj drugoj zemlji, ili se nisu nikud ni pomerali, ali su u nepredvidivom vrtlogu istorijskih tokova, takoreći preko noći, postali građani neke druge države. Emilove česte posete Angelini bile su motivisane nadom da će stara gospođa, budući da je od 1910. neprekidno stanovnica Novog Sada, umeti da mu ispripoveda autentične priče o svemu što se ovde događalo za proteklih bezmalo osam decenija. Međutim, negde od sredine osamdesetih Angelina je već premestila poprište svog bivstvovanja u godine koje su prethodile izbijanju Prvog svetskog rata. Redovno je odalzila u katoličku crkvu u centru grada, nekoliko puta nedeljno posećivala je i jodnu banju koja se nalazila nedaleko od njihove kuće, u susedstvu još posve mladih stabala lepo formiranog parka. Dugo je šetala baš u tom parku, i posedevši na omiljenoj klupi, sa koje joj se pružao pogled na jedan predivan čempres, čitala je pitome, tužne knjige.

Poslednjih godina Angelina je odbijala da se seća pokojnog muža koji nije ni dočekao Drugi svetski rat, nije više pominjala ni svoga sina, kojeg su 1946. umlatile „nove vlasti”. O proteklih skoro osamdeset godina imala je samo toliko da kaže. Njena najomiljenija priča bila je ona o celodnevnom putovanju tramvajem jednog blago osunčanog, ranog jesenjeg dana 1910. godine. Sedela je u otvorenim tramvajskim kolima i razmišljala o Miru, Miroslavu, koji joj je slao u Beč (Wien, Salesianergasse 33) onoliko ljubaznih razglednica. Javljao joj se iz Budimpešte, Praga, Pariza i, u nekoliko navrata, iz Novog Sada. Miro se rodio u Novom Sadu, i to je bio jedini razlog koji je u Angelini, i na neviđeno, pobudio simpatije prema ovom gradu. Njen otac je tokom gradnje mreže električnog tramvaja i javne električne rasvete odlučio da i svoju porodicu preseli u Novi Sad. Angelina je, putujući tog ranog jesenjeg dana 1910. godine tramvajem čitav bogovetni dan, mislila na Miroslava. Kako je sama priznala, verovala je da se u njoj, pod utiskom za nju nadasve sneveseljavajuće primitivne sredine, rodilo jedno duboko i neodoljivo predusećanje da nikad više u životu neće videti Miroslava. I zbog toga nije ni silazila toga dana sa tramvaja, jer se nadala da će joj vetar izduvati iz glave ovo mračno i nepodnošljivo predosećanje. Imala je osećaj da njen život nema smisla bez Mira, da je bez njega preostali deo života samo jedno beskrajno izgnanstvo. Imala je tada šesnaest godina. I njeno predosećanje je nije izneverilo, zaista ga više nikad u dugom životu nije srela. Niti je od 1918. godine bilo šta čula o njemu. Ali, ne računajući nekoliko godina, kada je rodila, dojila, čuvala i odgajala sina i, potom, kćerku, nije prošla nijedna godina, a da ga bar jednom nije sanjala. Emiki i Emilu je priznala i to da već godinama više nije u stanju ni da sanja, pa im je zbog toga posebno zahvalna što makar može da im priča o njemu. Mada priče, naravno, nisu ni blizu snova. Uvek je on bio taj koji me je vraćao u život kad god bih izgubila svaku nadu i pala u tešku apatiju – priznala je više puta. I uvek bi dodala: – A za šta je nada bila potrebna, valjda znate i sami: za život. Ali da to bude baš jedan muškarac, koga skoro sto godina nisam videla, ni glasa o njemu čula? Miroslav mi je zadao najveći bol u životu, jer sam njega najviše volela od svih na ovome nepokolebljivom sigornošću od početka, i znaću do časa svoje smrti, da sam ja njemu bila samo jedna od mnogih. A to nikad, do kraja života, čovek ne može da preboli...

Angelina se naprosto podmladila u Emikinom i Emilovom društvu. Porodica se tome do kraja nije mogla načuditi, mada im to, naravno, nisu zamerili, jednostavno nisu mogli da shvate. U to vreme, 1981. godine, Angelina već sigurno dve decenije nija napustila kuću. I do bašte je izlazila, sve se spotičući, samo rano ujutro, malo bi okrenula lice prema suncu, i dobauljala nazad u polutamu svoje sobe. Početkom osamdesetih još je videla toliko da je mogla da čita, ali bi se brzo zamorila. Nije bila sasvim gluva, određeni registar ljudskog govora čula je sasvim dobro, ali glasove sa radija nije mogla da izdiferencira. Kada bi ušli u njenu sobu, uglavnom bi je zatekli kako drema u svojoj, prema njenom telu deformisanoj fotelji. Ali čak i kada su joj oči bile otvorene, na njoj se nisu primećivali nikakvi, ni najbleđi znaci duševno-duhovnog prisustva. Prizor je bio dirljiv, ali i nepodnošljiv. Redovno je dobijala hranu, pomagali su joj i u održavanju lične higijene. Držali su u besprekornom redu njenu sobu i odeću, ali nekako je više nisu smatrali punovažnim ljudskim bićem. Imali su utisak, i sa tim su se polako i pomirili, da se Angelina iz života povukla tako što je usled nekakvog nesporazuma, njeno telo, koje je još samo disalo, ostalo ovde. A jednog jutra u leto 1988. godine, više se nije probudila da bi se još jednom popela na tramvaj čija je putnica bila, rane jeseni 1910. godine, jednog čitavog dana.

Tada su već svi, međutim, svako na svoj način, živo pratili razvoj političkih događaja. Istoga dana, naime, kada se Angelina u snu preselila na onaj svet, ogromna masa demonstranata je prispela na novosadsku železničku stanicu, za čije postojanje, sada već pokojna Angelina, uopšte nije znala; ona je na svoja imaginarna putovanja polazila sa stare železničke stanice, i tamo se i vraćala. Masa od više hiljada ljudi, sa ogromnim posterima i transparentima, preplavila je glavne putne pravce grada. Saobraćaj je bio nekoliko časova paralisan, čitav grad je odzvanjao od skandiranja parola. Bora je definitivno odlučio da napusti zemlju, a Emi, da bar još neko vreme ostane. Emil nije hteo ni da čuje o odlasku. Jednako je mumlao sebi u bradu: – Svako bežanje je suvišni štrapac. Emi je jasno osećala koliko njen brat prezire Boru, mada o tome otvoreno nikad nisu ni reč progovorili. Ona je razumela muža, ali je za to morala da plati punu cenu. Tada je shvatila, naime, da nije u stanju da ga sledi. Ne može da napusti zemlju jer nikad nije ni uspela da se uistinu približi Borinoj umetnosti. Ona je autsajder, i to će i ostati što se konkretne muzike tiče, u kojoj je u punoj meri došla do izražaja sva Borina kreativnost. Emi je pak rođena za čitaoca. Bila je tek toliko obdarena kreativnošću da je mogla sama da, shodno vlastitim unutrašnjim potrebama, odabere sebi lektiru. I ova aktivnost, ako se i nije kretala baš na nekoj širokoj skali, poput muževljevog komponovanja, ili pak pisanja u Emilovom slučaju, u suštini se nije mnogo ni razlikovala od Njihovih. Odnosno: u slučaju Emine kreativnosti svaki odjek je bio unapred isključen, dok je Borina i Emilova kreativnost ostajala bez odjeka usled nezainteresovanosti sredine. Bora je imao šanse, bar teoretske, da u nekoj zapadnoj zemlji potpuno razvije svoje sposobnosti. A Emil, čije je sredstvo isražavanja bio jezik, maternji jezik, osećao se kao u kakvom procepu. Za njega je situacija bila bezizlazna.

Sve troje su s nekom jezivom sigurnošću osećali da će se rat pre ili kasnije rasplamsati. Da su uzaludne sve samoobmane, racionalne analize – kada ih neko organizuje u mase, kada im uvale u usta lažne parole, ljudi su spremni da počine iracionalna i nadasve jeziva uništenja. Nijedno od njih troje u svom životnom iskustvu nije imalo rat, premda su sve troje, s ove ili one strane, već prevalili, ili bili sasvim nadomak četrdesetoj.

Sa prozora su posmatrali novosadske demonstracije. Videli su relativno izbliza masu, podivljala, na sve spremna lica. Ako će ponet talasom ritmičkog skandiranja, sišavši sa postera prirodne veličine, njihov vođa uzviknuti: juriš!, golim rukama bi navalili na zgrade, porazbijali, pobili u njima sve živo, za manje od pola sata njihovim tragom ostali bi samo otkinuti udovi, rascopane glave, na paramparčad razbijeni nameštaj, razvaljena vrata, odvaljeni prozori, srča i šut u nepojamnim količinama.

Znali su da je rat neizbežan, ali retko bi smogli toliko duševne snage da se s tim i suoče. Svi užasi koji su u godinama nakon ovih demonstracija usledili, bili su još neko vreme nezamislivi. Bilo je sasvim dovoljno da, osuđeni na ćutanje, slušaju beskonačni niz institucionalizovanih laži koje su polako, ali veoma metodično prodirale u sve oblasti života, u najsićušnije detalje, da bi se na kraju stvrdnule u neprobojnu mrežu kordona. Kao kamen tvrdi lavirint u koji je moguće samo ući i u njemu se izgubiti, izaći nikad.

Bora je tek dve godine kasnije, 1990. napustio zemlju, ali tu godinu Emi zna samo svojim umom, kao broju, nije u stanju i da je prizove u sećanje, kao što ni ratna vremena, koja su usledila, nije mogla da vezuje za godine. Uistinu je 1988. bila ona poslednja godina do kada je vreme sačuvalo, bar što se nje tiče, nekakav kontinuitet. Od tada su sve naredne godine, bez obzira na raspad zemlje, na sve grozote ratova na južnoslovenskim prostorima, trenutaka prolaznih strahota, prevashodno značile nemilosrdno produbljivanje svesti o bezizglednosti njenog života. A od tog saznanja bilo je moguće samo bežati – u lektiru i u ravnodušnost. Mnogo življe prebiva u njoj jedan, u tim godinama često sanjani san. Siva, nepomična voda, bez dubine, bez prostranstva, premda se nigde ne vidi obala, ne pobuđuje osećaj nedoglednosti. Istvoremeno zna da ta voda ne može da bude veća od neke močvarne livade. Ništa ne vidi u sivoj vodurini osim jednog stabla neobičnog oblika. Kao da se neko ogromno drvo, pre davnih vremena, svalilo u ovu vodu, krošnja mu je odavno istrulila, a samo stablo bilo je obraslo čudnovatim vodenim biljkama-puzavicama, ali i to rastinje je bilo sivo, poput vode, presvučeno kao dah finim slojem mulja. A Emi se svaki put muči da razjasni sebi da li je to što se vidi ispod površine vode zaista jedno ogromno, ko zna kad oboreno stablo, ili ipak nešto drugo. U nekim trenucima joj se čini da je u vodi jedna golema, stara, otvorena knjiga, i ona pomišlja na to da je voda već odavno morala da ispere sa stranica te knjige sve rečenice, sve reči, do poslednjeg slova. Ali, što je bilo još čudnije, ovaj često sanjani san nije imao svog stvarnog protagonistu. Sama snevačica nikad nije bila uistinu u snu, već tek nevidljiva posmatračica ovog sivog i, uprkos nekim sitnim promenama, ipak stalnog, ustaljenog, ali nerazjašnjivog prizora. Možda joj zbog toga i nije u početku delovao toliko deprimirajućim. A potom je pomislila i na to da, posve verovatno, naprosto ne može da zapamti ništa što joj se dešava u snu. Jednog jutra, međutim, kako je u polusnu još uporno nastojala da se seti da li se desilo nešto što je izvetrilo iz njene svesti, najednom je, bez naročite potresenosti, zaključila da je toliko sama da više ni u vlastitim snovima nije u stanju da bude prisutna, ni u njima nije u stanju da bude ni sa kim.

Bora je bio čelista simfonijskog orkestra Radio Novog Sada. (Diplomirao je na Muzičkoj akademiji, na odseku za čelo.) Ali ovo muziciranje od samog početka je prihvatio kao neku vrstu zanatske delatnosti. Zanimala ga je pre svega konkretna muzika. Posle akademije sve više se posvećivao ovakvim eksperimentima. Bilo je nekoliko pristalica konkretne muzike u Novom Sadu, ali pošto nisu nailazili ni na kakvo razumevanje, od kraja sedamdesetih godina redom su napuštali grad. Bora je takoreći ostao sam. Okupio je oko sebe, doduše, malu grupu mladih entuzijasta i, naizgled, sve je ostalo po starom. Dopremio je sa zapada najsavremenije magnetofone, najosetljivije mikrofone, montažni sto, fonogen. Najveću sobu porodične kuće pretvorio je u elektronski studio. Možda baš zbog toga nije mogao da napusti rodni grad, jer je toliko bio privržen svom malom „studiju”. Odnosno, svemu onome što je u tom studiju stvorio, uključujući i one intenzivirane trenutke akustičkog proširenja koji nisu mogli ni sa čim da se porede u njegovom životu. Uz ne mali trud sakupio je sva najvažnija dela konkretne muzike, od Kejdža do Lika Ferarija, i nakon početnih eksperimenata stigao je do vrlo važne, na vlastitim iskustvima zasnovane spoznaje, da konkretni, ne-muzički zvuci mogu u muzičko delo da budu inkorporirani isključivo kao citati, odnosno, da su u samostojnom obliku jedino u izuzetnim slučajevima u stanju da evociraju predodžbu potpunosti ili ispunjenosti.

Emi je imala nekoliko drugova i drugarica sa kojima je manje-više redovno bila u vezi još iz godina studiranja. Po svemu sudeći, ovaj mali prijateljski krug opstao je zbog toga što su svi imali jaku potrebu da se, s vremena na vreme, vrate u atmosferu studentskih dana koji su od ekstremnog veselja do depresivnih stanja podnosili sve promene raspoloženja. Družeći se, mogli su, između sebe, uvek iznova da prožive ove krajnosti, s istim onim neiskustvom, božanskom neodgovornošću kao „u ona, stara vremena”. Nisu se u tim trenucima druženja vratili samo nekadašnjem rečniku, tonu i boji glasa. Bilo im je toliko važno da se ponovo vrate, da zarone u jedno razdoblje svoga života koje se sve više udaljavalo od njih, da o svojim sadašnjim životima nisu nikad progovorili ni reč. A da jesu, sva je prilika da bi se ovaj njihov začarani krug vrlo brzo prekinuo, jer su već svi imali svoje, sve samostalnije živote, pa time i svoje sudbine koje više nije bilo moguće deliti sa ostalima. I što je svakome od njih ponaosob njegova sudbina postajala teža, nepodnošljivija i nepopravljivija, utoliko su revnosnije prizivali, utoliko su se grozničavije vraćali u ona vremena u kojima život još nije poprimio dimenzije sudbine. Ali rat je načeo i razorio i ovaj prijateljski krug. Oni koji su ostali, više nisu bili u stanju da upriliče ove susrete. Ponekad bi se još, slučajno, sreli na ulici ili negde drugde, uvek u žurbi, pa su razmenili samo po nekoliko reči, i svako je jurio dalje svojim poslom. Pravili su se kao da je iz njihove svesti naprosto ispalo jedno razdoblje života, prošlost, sećanje, ukupnost do tada proživljenog života. Ostadoše ponovo bez sudbine, ali, koliko samo drugačije nego u mladosti! Neki su se još pre, ili odmah posle izbijanja rata odselili, većina u Mađarsku, ali neki su se zaputili i u Nemačku, Holandiju, Kanadu ili u Ameriku.

Emi je bila samo utoliko u lakšoj situaciji od Bore, što je bila sigurna da, svojevoljno, ne bi mogla da napusti zavičaj. Ovu odlučnost jednoznačno je pripisivala svojoj neumešnosti, nesnalažljivosti. Zemlja u kojoj se rođena već je počela, u krvi, da se raspada. Tada je shavatila da ona, zapravo, nikada nije ni imala domovinu u pravom smislu reči. Uzalud su je naučili istoriji ove zemlje, nije od toga ništa zapamtila. Sve je to za nju bilo i strano, i nezanimljivo. Možda zbog toga što su u svim udžbenicima upotrebljavali istu reč: domovina. Još kao devojčica imala je prema ovoj reči nekakav otpor. Išla je u treći razred osnovne škole kada je dobila udžbenik pod naslovom Poznavanje prirode i društva. Ti udžbenici su, pedesetih godina, štampani u vrlo solidnoj grafičkoj opremi. S uživanjem je listala, razgledla ilustracije, i tek kad je zaklopila knjigu, obratila je pažnju i na njene korice. Na njima, je bila odštampana geografska karta tadašnje Jugoslavije i, ispod nje, velikim slovima je pisalo: Naša domovina. I tek kada su južnoslovenski narodi počeli da se glože, da nasrću jedni na druge, postala je uistinu svesna svog, od samog početka prigušeno prisutnog, tinjajućeg osećanja nepripadanja, neke vrste unutrašnje distanciranosti. Tada se setila, prvi put posle trideset godina, korica Poznavanja prirode i društva, i onog neobičnog osećanja koje je tada prvi put osetila i koje je, potom, decenijama tinjalo u polutami njene podsvesti. Emikina generacija već nije verovala ni u socijalizam, ni u komunizam – kako sve to uopšte i da nazove? I u užem krugu njenih prijatelja svi su od reda ismevali isprazne svečane govore, štafetu, gromske horske pesme, svu tu silesiju samozaglupljujuće kvaziozbiljnosti i laži. I sve su to, doduše veoma tiho, mogli i da kažu, nije im se zbog toga nikad ništa ozbiljno desilo. Ali to je imalo i svoju, samo jednu cenu: onaj ko je ovako razmišljao, i nije hteo da se makar pravi da veruje u ispravnost postojećeg poretka, bio je jednom za svagda ostavljen na margini; nije bio u mogućnosti ni stvarno, ni prividno da utiče na zbivanja.

Naša Domovina. Nešto nerazumljivo, začuđenost, u krajnjoj liniji besmislica, hitno zaboraviti. U pedesetim godinama nije baš bilo lako putovati u Mađarsku. Bilo je perioda kada se uopšte nije moglo putovati. Mađarska je postojala na Radio Košutu i na Radio Petefiju. Još i danas čuje te dve zvučne identifikacije. (Borin uticaj) Tatta-ra-tatta-tatta-ta. Ta-ta-taaaa, tatata, ta-ta-taaa. I postojala je jedna daleka, druga Mađarska, iz priča roditelja, baka i deka, rođaka. Početkom šezdesetih je prvi put prešla granicu. I tada je Mađarska postala stvarnost na nivou doživljaja maternjeg jezika – u svim ostalim domenima ostala je tuđa, nestvarna. Nije ni Mađarsku mogla da identifikuje kao Našu domovinu, kao ni onu zemlju u kojoj se rodila, i koja se na kraju tako raspala da ni do danas nije jasno gde se nalaze njene granice, i do kada će se nalaziti tamo gde se sada nalaze.

Kada je Bora konačno odlučio da emigrira, dogovorili su se da će se Emi još neko vreme privikavati na ideju iseljavanja, i da će se kasnije pridružiti Bori. Oboje su znali da je to laž, ali ovako je rastanak bio podnošljiviji. „Nas dvoje se razlikujemo po tome što Bora ima svest o budućnosti, a ja nemam, nikad je nisam ni imala. Kao što uistinu nisam imala ni domovinu, već samo zavičaj. I sve je to mnogi više povezano nego što bih smela da tu stvar domislim.”

Nakon Borinog odlaska Emi je nedeljama, kao opsednuta, čitala. S takvom domišljatošću je nalazila odgovarajuće knjige, kao nikad do sada. Spasavala je samu sebe iz knjige u knjigu. Posle tri nedelje, međutim, najednom se zamorila. Gadila joj se svaka knjiga. Imala je osećaj da nikad više u životu neće moći ni red da pročita. Najradije bi sve svoje knjige pobacala kroz prozor. Najpre je osetila u sebi nezadrživu navalu bespomoćnog besa, malo je nedostajalo da eksplodira. Tada je shvatila, potpunije nego ikada, kakvi sve porivi tinjaju u njoj odvajkada – još neko vreme bi možda i mogla da ih priguši u sebi ali, definitivno, nikada. Sa ne malim zaprepašćenjem je pomislila da u njoj, neporecivo, deluju nekakve jezivo nepredvidive rušilačke sile, i da više nije u stanju da se kontroliše. Ponovo je počela da razmatra načine samoubistava suludo prebirajući po datim mogućnostima, tamo-nazad, tamo-nazad. Prekomerna doza sedativa, možda da se baci pod voz. Jedino nikako nije mogla zamisliti da se obesi. Toliko se grozila ovog vida samoubistva, da ju je baš ta pomisao na vešanje jednom i ranije, nakon ružnog fijaska prvog braka, odvratila od toga da oduzme sebi život. Bar je to tako u sebi, naknadno, proknjižila. Svaka idilična, prisna sanjarija o rezigniranom spokojstvu, pomirenosti, bilo je samo jadno samozavaravanje. Naredne nedelje provela je u potpunoj pasivnosti. Obavljala je samo najnužnije poslove, odlazila na posao u gradsku biblioteku, prebrodila u mukama osmočasovno radno vreme i, vrativši se kući, onako u odeći, legla u krevet. Zurila u ništa, dok nije zadremala. Ponovo je zurila u ništa, ponovo je dremala, naizmenično, sve do narednog jutra.

Jedne zore se probudila na to da joj se maločas desilo nešto neočekivano prijatno. Nije znala šta, nije se usuđivala ni da ispita stvar, bojeći se da će začarani krug, u koji se u polusnu tako prijatno ušuškala, pući kao mehur od sapunice. I tada se setila Grožnjana. Jedno seoce u Istri, u unutrašnjosti poluostrva. Tamo su proveli deo leta 1981. godine, bili su tada mlad bračni par. Ovo seoce bilo je poznato po tome što je u svakoj kući bio atelje, ili galerija i, osim toga, ovde su leti organizovani susreti muzičke omladine, sa više baš i ne toliko mladim muzičarima iz celog sveta. A eksperimentalna muzika ovde nije bila samo otrpljena, nego je imala svoj priznati rang, bila je ravnopravna sa serioznom. Svake večeri mogli su da biraju između nekoliko ponuđenih koncerata. A preko dana su svi vežbali. Iz toga je proistekla golema, ali ni malo neprijatna kakofonija. Bora je čak i snimio na traku jedan celodnevni „akustički materijal”. Dao je i naslov svome radu: Akustika Grožnjana, 27. jula 1981. Često su, potom, zajedno preslušavali te trake. Ali kao da sada Emi tu kakofoniju nije slušala sa traka, nego „uživo”. Počelo je ranim jutarnjim zvonom sa crkvenog tornja. Kao da su nam zvonili u ušima, toliko je zvuk zvona bio snažan i čist. I zajedno sa zvonjavom, videla je, kao pred sobom, zid susedne kuće. Ispunio je čitav horizont kada bi pogledala kroz jedan od prozora njihove sobe. Zid sazdan od pljosnatih, sivih slojeva, i ove vrlo grubo obrađene kamene ploče su se uklapale jedna u drugu kao da ih nije slagala ljudska ruka, nego da je čitav zid prirodno izrastao. Crkva je bila iza tog zida. Njakanje magaraca se uključivalo u kakofoniju koncertnih proba, čas iz neposredne blizine, iz susednog dvorišta, čas izdaleka. (Kao definitivno neutoljivi osnovni ton posve razgolićenog bola?) Na kupanje su odlazili u Umag – meštani su ga, po italijanski, nazivali Umagino. Emi je sada pred sobom videla more i talasima izbrazdani pesak obale. „Jedino je monumentalnost mora stvarna, a ne nameštena.” Tragom prizvanog prizora mora setila se još mnogo toga, i dobrog i lošeg. Imala je osećaj da joj ovaj prizor daje snagu da se suoči i sa takvim svojim emocijama i mislima koje, inače, sa strahom nastoji da u sebi što pre priguši. Sada se u njoj, neočekivano, ponovilo to stanje otvorenosti prema svemu. Jasno je osećala da bi uzalud bežala bilo kuda, njena je sudbina da ovde, gde je rođena, proživi sve što joj se suđeno. I da je to tako u redu.

I kao potvrdu svega toga setila se najednom onih Borinih traka koje je on snimio na dan Angelinine smrti, odnosno na dan prvih novosadskih demonstracija, od kojih je kasnije komponovao delo snažne ekspresivnosti. Nije preslušala traku, na nju je u ovom trenutku intenzivnije delovalo njeno evociranje. Varirale su dve fraze, suludo skandiranje masa: Slo-bo, slo-bo-do, Slo-bo, slo-bo-do, u to su se mešali postepeno rasplinuti, obesnaženi, u groteskno falširanje izvitopereni taktovi bečkog valcera Wiener Blut koji su prekidali jednolični ritam dernjave. Potom bat tvrdih vojničkih čizama, pucnji, iz pištolja i pušaka, sasvim izbliza, pa štektanje automata iz daljine. Na trenutak, tišina. I na kraju: tramvajsko zvono koje oglašava poslednju stanicu.

Preveo Arpad Vicko

Tamaš Kiš - (Neispričane) priče

U diskoteci

- Nadam se da si već pijana. Ako nisi, hteo bih da te napijem, pa da te posle karam. Toliko da te napijem, da nestane sve ono što te koči i da u zavisnosti od mogućnosti radimo nešto perverzno. Radovao bih se, kada bi, na primer, radili broj 69. I bilo bi dobro, kada bismo išli kod tebe, zato što tamo gde ja stanujem ne zalaze busevi, a ne bih da plaćam taksi.

- Ne brini se, živim u četvrtoj ulici odavde, to je pešice otprilike pet minuta. Što se toga tiče, već sam dovoljno pijana, a flertovala sam malo i sa barmenom koji mi je u tajnosti napunio nekoliko čašica. Toga se više ne sećam, šta sam pila. Ali ipak bi bilo lepo od tebe, kad bi me pozvao na neko piće, čisto iz formalnosti. Htela bih da iskoristim to što sam žensko, ako već mogu. Onda možemo da idemo jer ne verujem da bih posle imala dovoljno vremena da nađem boljeg tipa od tebe. Malo si nizak, ali ne smeta mi. Da sam trezna, to bi već bio problem. Znam, da mnogo brbljam, ali moraš da se navikneš na to, jer se jednostavno samo onda osećam dobro, kada pričam. Neću šesdeset devetku, jer kod avantura za jednu noć izbegavam oralne radnje. Ali mogli bismo to da radimo, recimo, na kuhinjskom stolu.

- Ok, kuhinjski sto mi u potpunosti odgovara. Inače ja imam jednu vrstu skale, na osnovu koje odlučujem kakvo piće riba zaslužuje. Onim ružnjikavim kupujem nešto jeftino, recimo, votku ili rum, one obične dobijaju pivo ili vino, a one lepe, na primer, viski ili bakardi. Ali recimo, ako neka devojka ima bubuljičavo lice, a lepa je i ima velike grudi, onda zaslužuje pivo, znači ima i takvih podudarnosti. Tebi bih, iskreno, platio jedan bambus. Jel ti to odgovara?

- Da.

U tramvaju

- Molim vas, pripremite vaše karte.

- Dobar dan želim! Ne znam, dali ste primetili da sam maločas baš pokušao da pobegnem pre nego što se zatvore vrata. Ako ste videli, onda mislim da slutite da nemam ni kartu, ni pokaznu. Tu radim u obližnjem supermarketu, sortiram robu i što se toga tiče stan mi je suviše blizu za to, da bih kupovao kartu. Inače ne idem baš često bilo gde drugde jer nemam ni devojku, ni hobi a i suviše sam lenj da bih bilo gde izlazio. Za samo jedan pravac pak smatram da je pokazna suviše skupa, znači svaki dan se švercujem. I ovako ima meseci, kada me ne uhvate, mogu mirno da izjavim da je ovo najjeftinije moguće rešenje. To preporučujem i svojim prijateljima koji su u sličnoj situaciji.

- Razumem i pored toga dozvolite da pohvalim Vaš način razmišljanja, jer što se toga tiče, stvarno vrlo retko obilazimo ovaj kraj. Uglavnom u centru grada lovimo novac a i onda ulazimo samo u ona vozila na kojima nema mnogo putnika, jer bi inače bila baš velika zbrka. Samo trenutak, sad ću zapisati vaše podatke, samo bih pre toga želeo da Vas zamolim da mi iskreno kažete, kada idete na posao i kada se vraćate. Jer znate, od svake naplaćene kazne mi dobijamo minimalan procenat, pa bih želeo da znam kada Vas mogu ovde naći.

- Radim od sedam ujutru do tri sata poslepodne. To znači da treba da me tražite između 6:30 i 6:40. Dešava se da kasnim, jer treba da se obrijem ili da bacim smeće i slično, u tom slučaju budite strpljivi. Ima tamo na ćošku jedna trafika, gde možete kupiti novine u slučaju da me čekate.

Posle posla uglavnom popijem po koje pivo sa kolegama, tako da ne mogu da Vam obećam da ću tačno u pola biti ovde, jer ima kada razgovaramo više od jedan sat. Međutim, desi se ponekad, da me odbace kolima kući, ako imate poznanika policajca, možete mirno da mu kažete, da ako u ulici Njar vide crveni Suzuki Svift, njega sigurno voze u pijanom stanju.

U spavaćoj sobi

- Draga, jel imaš volje da vodimo ljubav u misionarskoj pozi jedno pet do deset minuta tako da usput ne moramo da skinemo gornji deo pidžame? Šta više, i pantalone bih najradije samo spustio ispod kolena, jer posle odmah hoću da legnem da spavam i ne bih voleo da moram da ih tražim ispod jorgana ili oko kreveta.

- U redu, ljubavi, ali pantalone možeš mirno da saviješ i da staviš na komodu. Znaš, ako ih uvek ostaviš na sebi, vremenom se istegli guma. Iako, istina je, da ne vodimo ljubav toliko često, da bih se ja brinula oko gume, ali znaš da volim da razmišljam unapred. Meni je dovoljno pet minuta, jer posle ti već počinješ da se znojiš a ja sam se baš sada istuširala. I da, ako mogu da te zamolim, ajde da to radimo na tvojo strani jer je na mojoj već namešten čaršav.

Na vrhu Ajfelove kule

- Ljubavi, želeo bih nešto da ti kažem.

... znaš, ja nisam čovek reči, nikada nisam to ni bio, ali probaću sada da se sastavim. Znaš da se zabvljamo već četiri godine i da se naspram toga vrlo dobro slažemo. Skoro da se nikada ne svađamo i jedva da ima dve stvari koje bih promenio na tebi. Oboje imamo dobar posao, što nam daje sigurnu budućnost, a i dobro se slažeš ti sa mojim i ja sa tvojim roditeljima. Volim kako kuvaš i volim to što si uvek spremna za jedan kres na brzaka. Od dosadašnjih devojaka ti si jedina koja je mogla da se navikne na to, da se ja barem jednom nedeljno napijem s drugarima, da ne govorim o tome da u tvom prisustvu već mirne savesti puštam golubove. Osim toga, posmatrao sam tvoju majku i siguran sam da se ni ti nećeš ugojiti kada pređeš četrdesetu. Istina je da voliš da naređuješ i da pametuješ, ali mislim da će ti ta osobina dobro doći kada budeš vaspitavala decu. Moramo biti svesni toga da tvoj biološki sat otkucava, a osim toga ni ja ne bih mogao da nađem bolju od tebe kada bi se ovo naše završilo, zato smatram da je ovo savršeno mesto i savršeni trenutak da te pitam: Draga, hoćeš li udati za mene?

- Ne.

I živeli su srećno dok ih smrt nije rastavila.

Prevela Teodora Drozdik-Popović

Đula Mirnič

Jan Berger se vraća kući - odlomci

Jan Berger i snimatelj Feđa pravili su dokumentarac o osamostaljenoj Crnoj Gori za bavarsku televiziju. Iz Münchena prema jugu putovali su kroz Hrvatsku. Jan Berger, stručnjak književnosti balkanskih naroda, prvi puta je bio na teritoriju nekadašnje Jugoslavije. Snimali su slavlje nezavisnosti do zore. Komarci, koji su, čini se, bili veći od normalnih, kontinentalnih insekata, ujeli su Bergera bar tisuću puta. Feđa je više uživao, napio se prilikom degustacije lokalnog crnog vina “Vranac”, i tako se desilo da je u kaotičnom manevriranju na parkingu hotela udario prednji dio automobila. Branik je polomljen, ali veći je problem bio što se motor prilikom sudara pomjerio nekoliko milimetara i zbog toga se auto mogao voziti samo u drugoj i četvrtoj brzini, uz čudne prateće šumove polomljenog mjenjača. Ovo je malo otežalo vožnju, ali odlučili su kako će u servis otići kod kuće, u Njemačkoj.

Na putu nazad krenuli su prema Srbiji. Kod münchenskog nakladnika Kamen Verlag objavljena je knjiga o Nijemcima iseljenim iz Vojvodine poslije Drugog svjetskog rata. Jan Berger je bio jedan od urednika tog izdanja, htio je snimiti dokumentarni film o toj temi. I njegova obitelj je prognana, 1944. su ih stavili u vlak na željezničkoj postaji njihova sela, tadašnjeg Sekiča, današnjeg Lovćenca. Baka i djed su ga odgojili. Baka, podrijetlom iz Dalmacije, malog je Jana naučila dalmatinskom dijalektu hrvatskog jezika, koji zvuči kao da kroz govor procurjeva med. Djed je bio čudak, mrzio je sve što ga je podsjećalo na nekadašnju domovinu. Još kod kuće, tijekom Drugog svjetskog rata bio je član Volksbunda, pa je bilo logično, da je u emigraciji bio velikodušni donator raznih tajnih ustaških udruženja.

Još prije početka njihovog putovanja, iz ureda u Münchenu Jan Berger je dogovorio sastanak u Lovćencu sa mladićem, koji se zove Salmaja Muhadinović. I on je objavio nekoliko kratkih tekstova u izdanju Kamen Verlaga. Bio je vedar proljetni dan, pa su odlučili da snimanje obave na terasi obližnjeg kafića. Počeli su snimanjem set-up kadrova: kako mladi pisac naručuje tursku kavu i mineralnu vodu, pali cigaretu i čita novine.

Jan Berger je postavio prvo pitanje: kako je biti musliman među Mađarima i Crnogorcima?

Mladić je lagano pogledao u kameru i započeo svoj monolog. Imao je čudan akcent, Berger nije razumio sve što kaže, ali uhvatio je ritam svog sugovornika i ritmično je klimao glavom. Ionako će u konačnoj verziji filma koristiti možda jedan minut od ovog intervjua.

- Idite jednom do željezničke postaje, lijepa je panorama, možete opaziti interesantne stvari. Vlak prevozi đake do grada, u srednju školu. Crnogorci ne vole Mađare. Kržljavi su, ružni, svi su tako tršavi kao da su genetski degenerirani. Ukrcavaju se u vlak u staromodnim rockerskim jaknama od skaja, već su sva mjesta zauzeta. Mađari stoje i došaptavaju se na svome čudnom jeziku, koji Crnogorcima vrijeđa uši. Dobacuju im, oni okrenu glavu, prave se da ne postoje. Mamlazi su ostavljeni sami čak i od svojih sunarodnjaka. Crnogorci ih udaraju, podmeću im nogu, nerijetko ih i prebiju bez posebnog razloga. Ovi se luzeri vraćaju kući u krvavoj odjeći i s nabreklim očima. S druge strane, Mađarice im se sviđaju. Mađari su u svijetu poznati po djevojkama. Mada, u njihovom selu žive toliko lijepe djevojke, kakve Mađari ne smiju ni sanjati. Ove se vitke ljepotice s plemenitim profilom lica ne upoznaju s Mađarima. Sve imaju prekrasnu crnu kosu, koja im ili lupka po guzi ili je skrate i prefarbaju u bijelu – u ovisnosti kakvu glazbu slušaju. Uvijek se lijepo oblače, djevojke Mađarice ne znaju gdje nalaze tako lijepu odjeću. Mađarski dječaci pričaju o legendi da Crnogorke ne nose gaćice. Ali gledati ne smiju.

- Primjećujem da i vi imate nešto protiv Mađara – prekine ga Jan Berger. – Pričao sam s nekim likom iz Malog Iđoša, on kaže da vi ratujete protiv njih.

- Mađari imaju drukčiji temperament. Ovi ljudi su dobroćudni, vole jesti, ne razmišljalju pretjerano. Svoje poslove vješto organiziraju, dogovori im se zasnivaju na lukavim trikovima. Grade velike i čiste kuće, izoliraju se od svijeta. Drukčije se odnose prema novcu od Crnogoraca. Mađari smatraju da Crnogorci kupuju lijepe cipele, iako kod kuće nemaju što jesti. Smatraju da su lijeni, lijenštine. Kad su ih doveli s primorja poslije velikog rata, jedva su se mogli navići na ravnicu, starci su se gušili od prašine. Zemlja im rađa toliko, koliko i Mađarima, a ipak, svi misle da su Mađari bolji poljoprivrednici. Najveća razlika između dva sela je da se Mađari svađaju međusobno, dok se Crnogorci drže zajedno. Organiziraju se u bande i subotom navečer napadaju nesrećnike koji se sami vraćaju kući iz diskoteke. Za oružje imaju lanac s bicikla. Mađari misle da ih samo nitkovi zadirkuju, jer oni, koje poštuju u svom selu, ne idu u susjedstvo junačiti se. Istina, agresivniji su od Mađara. Lijepe Crnogorke uživaju kad ih primjete, ali ne smiju se ni trenutak duže gledati, jer onda dobace totalno prosto: što u pičku gledaš?

Feđa je podigao ruku, morao je da promijeni vrpcu. Iskoristili su pauzu, naručili su pivo.

- Ne zna se zašto – nastavljao je Salmaja Muhadinović - ali u svakoj firmi u zemlji direktori su Crnogorci. Govore lijep dijalekt i sakupljalju više diploma. Svake godine provode nekoliko mjeseci u rodnom zavičaju, na moru. Dok im selo pokriva debeli sloj snijega, lijepe djevojke beru naranče i kivi u dvorištu, i koža im se napuni skupim južnim suncem, koje sija iz njihove kože kad se vrate s mora i ponovno ulaze u školski vlak.

- Razgovor je bio jako poučan – zahvalio se Berger Salmaja Muhadinoviću, potom da ne ostavi dojam hladnog Nijemca, pruživši ruku. Ustvari, već pola sata ranije htio je zaustaviti monolog mladog pisca, jer, kako je mrak počeo da pada, komarci su opet krenuli u napad.

Preveo Davor Bašić Palković

Arpad Nađ Abonji

Kolumbo i ja

Tog gotovo fatalnog petka kada sam upoznao Manuelu Rosado, probudio sam se neobično rano. Već skoro dve nedelje stanovao sam na poslednjem spratu malog hotela u Barseloni, verujući da bih tamo mogao ostati sve dok mi finansije budu dozvoljavale. U stvari, bežao sam od jedne bezizgledne ljubavi; čineći istu onu grešku kao i toliki drugi ljudi, i ja sam se nadao da će strano okruženje zauvek izbrisati iz mene muku uzaludne čežnje, koja mi se činila nepodnošljivom.

Neko vreme sam još ležao na krevetu, a onda sam ustao, obukao bademantil i, povukavši žaluzine, izašao na terasu. Bledoružičasta nijansa majskog praskozorja obećavala je zagušljiv, sparan dan. Ispod mene proteže se ulica Ramblas, poznato šetalište grada, do kasnih večernjih sati vrlo bučno i prepuno naroda. Sada je skoro sasvim pusta, vidi se samo jedan pijani biciklista kako nesigurno manevriše između zaključanih limenih tezgi uličnih prodavaca. U daljini se nazire srebrnkasti odsjaj mora, a na kraju ulice, na postolju visokom nekoliko metara, nalazi se statua Kolumba, pravog držanja i pogleda ponosno uperenog u daljine.

Dok sam, oslonjen o hladnu gvozdenu ogradu balkona zurio u more i u udaljeni spomenik, odjednom sam počeo da zavidim Kolumbu na tom pravom držanju, ponosu i svemu onome o čemu ranije pojma nisam imao, a što sam sada u jednom trenutku sve njemu pripisao.

Ubrzo mi je postalo hladno, pa sam se brže-bolje vratio u hotelsku sobu. Seo sam na ivicu kreveta i osvrnuo se po sobi. Na malenom stolu, pored pepeljare, crvenela se vizit-karta jednog lokalnog flamenko-bara, Bar la Bulerije, koji mi je onomad u pijačnoj gunguli u ruke tutnula jedna devojka plavičastocrne kose. Sećam se, na trenutak sam se zbunio; opčinilo me je njeno neobično lice koje je nekako balansiralo na granici između izuzetne lepote i izuzetne ružnoće. Upravo bejah posmatrao još žive, pokretne lignje i hobornice kada mi je prišla, i sa plačno-veselom grimasom na licu, gurnula mi malu kartonsku ceduljicu u šaku. Okrenuo sam se da je osmotrim, ali već je bila nestala u gomili.

I dok sam se, sedeći na ivici kreveta, prisećao tog događaja od pre nekoliko dana, prođe mi kroz svest san od prethodne noći kome sam možda i imao da zahvalim za ovo prerano buđenje. Sručio se na mene sa takvom žestinom da sam na trenutke pomišljao da to i nije bio san, već deo bliske prošlosti koji mi je iz nekog čudnog razloga izmakao pažnji: otvaram vrata hotelske sobe nekim neobično duguljastim ključem i čudim se zašto moram čak četiri puta da ga okrenem u bravi da bi se otvorila. U sredini sobe, okrenuta leđima, stoji dugokosa, gola žena, i ogleda se u ogledalu na zidu; u njoj prepoznajem onu devojku plavičastocrne kose koja mi je tutnula u ruke vizit-kartu onog flamenko-bara. Polako se okreće prema meni, a ja od zaprepaštenja ne mogu ni da se maknem: to nije ljudska glava, već glava leoparda; na čelu joj je bela pruga, a iz poluotvorenih usta postepeno joj, gamižući, izlaze sitne hobotnice...

Ustajem i uzimam crvenu vizit-kartu. Jedno vreme je okrećem prstima, a onda zamišljeno, dugo zurim kroz prozor, gledam u zid susedne zgrade.

Zatim se okrećem i prilazim ogledalu okačenom na zid. Već znam gde ću provesti veče.

2.

Tog dana grad je zaista pritisnula jaka omorina i zapara, i praktično se sve do večeri nisam ni makao iz hotelske sobe. Skoknuo sam samo do Hozeovog dućana na uglu da kupim šunku i bocu Riohe. On je bio jedini čovek sa kojim sam se do tada iole zbližio. Došao je pre mnogo godina iz Venecuele i, kako sam kasnije saznao, majka mu je bila Indijanka.

Jedne večeri, kada sam u poslednjim trenucima radnog vremena ušao u njegovu radnju, pozvao me je na čašu vina. Prihvatio sam, razmišljajući o tome da ovaj čovek mora da je veoma usamljen. Bio je to zdepast, oniži čovek; uljem namazanu, crnu, unazad začešljanu kosu vezivao je u perčin metalnim prstenom.

Spustio je roletne radnje i pređosmo nazad u uzani magacinski prostor; seli smo na plastične stolice. U međuvremenu sam zapazio da je na obrtna vrata što razdvajaju magacinski prostor od radnje okačena ukrašena puška, ali nisam ništa rekao. On je, međutim, izgleda primetio moj pogled, jer je odmah primetio:

- Vinčester. Deda mi je njime tamanio gringose.

Klimnuo sam glavom i podigao upravo popunjenu čašu, da nazdravimo.

Neko vreme je još pričao o Latinskoj Americi, zatim o Simonu Bolivaru, „Oslobodiocu”, pa onda o nesravnjenoj lepoti i temperamentu Venecuelanki. A onda je iznenada spustio čašu i dugo me posmatrao.

- Nešto nije u redu sa tobom – izjavi on.

- Sa mnom? Zašto to mislis? – upitah ga iznenađeno i brzo otpih gutljaj.

- Piše ti na čelu – reče on i opet podiže čašu. Pogledao sam u njegove tople, crne oči i činilo mi se da je nepotrebno da mu odgovorim.

Svega toga sam se ponovo setio onog sparnog predvečerja kada sam koračao prema Bar la Buleriji. Ovaj put nisam želeo da mi išta piše na čelu u trenutku kada uđem na vrata flamenko-bara.

Prateći instrukcije na vizit-karti koju sam poneo u džepu, prešao sam preko Plasa Katalunje i, prolazeći ispod palmi, približavao se Gaudi-parku ka adresi u ulici Agilera br. 33. Vreme sijeste odavno već beše minulo, Tapas-barovi su se napunili, uzbuđenje i dobro raspoloženje naroda koji se slivao ulicama preneli su se i na mene. Gore, na brdima koja okružuju grad, treperila su žuta svetla.

Trebalo mi je dobrih pola sata pešačenja da stignem. U dobrom raspoloženju i ispunjen nekim čudnim uzbuđenjem pritisnuh kvaku.

Do ulaza u bar vodio je dugački hodnik i kada sam ušao u salu, prvo što sam pomislio bilo je da sam pogrešio adresu. Za postavljenim stolovima nije sedeo ni jedan jedini gost. Lopatice dva ogromna ventilatora prikačena na plafon, sporo su se okretale, a tišina je bila tolika da se skoro čulo kako seku vazduh. Učinih nekoliko bojažljivih koraka unapred kada se iza jednog stuba pojavila konobarica. Nosila je crvenu kecelju; u ruci je držala blok-beležnicu i hemijsku olovku. Prijateljski me je pozdravila i odvela me do stola koji se nalazio preko puta podijuma sklepanog od dasaka. Dok je spuštala jelovnik na sto, saopšti mi da će flamenko igrači uskoro nastupiti. Učinilo mi se da joj nije bilo nimalo čudno što sam ja jedini gost. Na nastup je, međutim, još valjalo pričekati.

Paelju sam već odavno bio pojeo, a i drugi krčag Sangrije bio je već pri kraju, no još uvek sam sedeo sâm u toj prostoriji, koja se, inače, ni po čemu nije razlikovala od uobičajenih katalonskih mesta za zabavu: iznad šanka visile su pozamašne dimljene šunke, a na zidu su, u šarenim okvirima, visile stilizovane scene sa koride.

Sa protokom vremena moje dobro raspoloženje postepeno je počelo da iščezava. Sve sam nervoznije pomišljao da bi trebalo da platim i odem, kada, kroz jedna za mene dotad neprimetna vrata uđe plesna grupa. Muškarac i tri žene. Pojuriše pravo na podijum koji je mene zapravo podsećao na nekakvu staru školsku binu.

Polako sam počeo da shvatam da će oni sada plesati i svirati samo za mene, isključivo za mene samog samcitog, i od te pomisli osećao sam se samo još mučnije. Osvrnuh se po sali, ali naravno, uzalud. Upravo sam se bio dosetio da je, eto, zapravo sve u redu, jer, evo, tu su umetnici, i oni su u stvari moje društvo, kada se ulazna vrata prostorije sa treskom otvoriše i u salu utetura jedna mlada, pijana žena u društvu muškarca sa tetovažom na ruci; držali su se za ruke. Glasno su se smejali, a žena je čak u jednom trenutku i vrisnula. Iza stuba se odmah promoli konobarica sa hemijskom olovkom i blok-beležnicom u ruci, i odvede ih za susedni sto. Čuo sam da par razgovara francuski. Žena se opet nasmejala i kada je otvorila usta (musava od ruža), videla joj se krezuba donja vilica.

Okrenuh se ka bini da detaljnije osmotrim igrače koji su u međuvremenu započeli svoj program. Dugokosi muškarac sa gitarom u crnoj košulji i tamnim pantalonama sedeo je na stolici u desnom uglu podijuma. Tri žene u crvenim haljinama i cipelama učvršćenim metalnim pločama, nalazile su se na jedva dva metra od mene.

Teško je utvrditi šta me je iz korena istrglo iz dotadašnjeg stanja: da li to jedinstvo muzike i plesa ili saznanje kome sam se krišom nadao, ali koje je ipak došlo iznenadno, da je, naime, meni najbliža igračica niko drugi do žena sa licem leoparda koja mi se ukazala u snu. Čitavih nekoliko minuta činilo mi se da se ne mogu ni maknuti. Ritmičko udaranje cipela na podijumu, svirka gitare, zvuk kastanjeta, par crnih očiju uperen u mene, i neverovatna energija koja je zračila sa podijuma bukvalno su me prikovali za stolicu. Ali moja obamrlost ne potraja dugo: uskoro sam se sasvim opustio i ujedno osetio u sebi neku dotad još nepoznatu snagu. Do te mere da, kada sam se iznenada setio Kolumba i one scene u ranu zoru, prasnuh u glasan smeh.

Samouvereno mahnuh konobarici koja ovaj put nije prišla mom stolu, samo je klimnula glavom, i odmah mi donela novi krčag Sangrije. Postavio sam dlan na prohladni trup glinenog krčaga i činilo mi se da bih ga mogao razbiti kao od šale...

Kada se program završio, plesači su seli za sto u uglu sale. Posmatrao sam ih. Nastojao sam da uhvatim pogled žene sa licem leoparda, ali sada uopšte nije marila za mene, iako, dok je plesala sa kastanjetama na prstima, praktično nismo skidali pogled jedno sa drugog.

Prošlo je valjda nekih petnaestak minuta kada sam ustao i otišao u toalet. U povratku sam zastao kod njihovog izduženog, pravougaonog stola. Svima redom sam čestitao, napomenuvši da mi još nikada niko nije priredio tako čudesno iskustvo. Najzad priđoh i ženi sa licem leoparda. Primakoh joj se sasvim blizu.

- Bilo je fenomenalno – rekoh, i pružih joj ruku.

- Hvala – reče ona, spustivši svoju šaku u moju. Činilo mi se da je iste veličine kao i moja; kao da su par.

Kada sam hteo da je pustim, stegnula mi je ruku. Nisam znao razlog, ali stisak se sve više pojačavao.

Njene kolege su tiho čavrljale, nimalo ne hajući za nas.

- Sedi! – reče ona, još uvek mi stežući ruku, dok je drugom pokazivala na stolicu pored nje.

Nisam seo. Samo sam stajao i gledao je. Ne znam koliko je vremena proteklo, ali činilo mi se da joj se lice iz minuta u minut menja. Kao nebo ponekad, pomišljao sam.

- Samo da skoknem po moje piće – procedih najzad –, odmah se vraćam.

Pustila mi je šaku.

Dok sam prilazio svom stolu, toplota mi je sa ruke postepeno prelazila na celo telo.

---

Kada sam sa punom čašom u ruci ponovo seo za njihov sto, pogledala me je u oči i opet mi pružila ruku.

- Manuela Rosado – rekla je.

I ja sam joj rekao moje ime, ali ovaj put joj nisam pružio ruku. Pomislio sam da će joj to biti čudno, ali ni reči nije izustila. Tada se setih da je trebalo ja prvi da se predstavim, ali već je bilo kasno.

- Žao mi je – rekao sam zatim –, što je večeras bilo tako malo gostiju.

- Ništa ne mari – odgovorila je –, mi bismo plesali i da nema nijednog jedinog gosta. To dolazi iznutra. Mi zapravo ne plešemo za publiku, nego za sebe.

Glas joj je bio dubok, baršunast. Baš takvim sam ga i zamišljao.

- Odakle si? – upitala me je iznenada.

- Odnekud kuda malo ko želi da ide – odgovorio sam.

- To onda mora da je neko zanimljivo mesto.

- Da znaš – pustio sam joj na volju –, ali za mene sve manje.

Plavocrna kosa koja joj je uokvirivala lice, na trenutak je izgledala kao da svetli. Dugo i pažljivo smo se posmatrali bez ijedne reči, kao da se pitamo treba li otvoriti ona mala vrata na koja bi se mogla ušunjati ljubav. Osećao sam da mi je lice vruće i crveno, i samo sam stiskao čašu, hladnu od ledenog pića. Upravo sam nameravao da jednim lukavim pitanjem uputim razgovor u pravcu koji bi meni pogodovao, kada se iz pravca mog pređašnjeg stola prolomi strahovit prasak i lom. Svi se okrenusmo u tom pravcu: ona krezuba, pijana žena stropoštala se na pod, povukavši sa sobom stolnjak sa svim tanjirima i čašama. Konobarica se odmah stvori tamo u društvu jednog bradonje u crvenoj kecelji.

- Hajdemo odavde – reče Manuela.

- Dobro, hajdemo – odvratih.

Žurno smo otpili piće, vratili stolice na mesto i pozdravili se sa ostatkom društva. Kada sam im ponovo pružio ruku, primetio sam da su se na trenutak značajno pogledali, ali nisu ništa rekli. Uigrana neka družina, pomislih.

Prošli smo pored mog malopređašnjeg stola. Pijana žena se donekle već sabrala, sedela je opet na stolici, sa praznim pogledom, dok joj je onaj tip sa tetoviranom rukom stiskao šaku. Konobarica je čistila pod od polomljenog stakla.

Manuela je išla ispred mene, uska, crvena haljina još više je isticala njenu vitku figuru. Kukovi su joj se njihali, hodala je kao manekenke na modnim revijama. To je bilo nekako u suprotnosti sa onim finim kretnjama koje je prikazivala na podijumu.

Upravo je bila nestala iza obrtnih vrata, kada mi neko sa leđa spusti ruku na rame.

Okrenuo sam se. Iza mene je stajao onaj bradonja u crvenoj kecelji. Ispod desnog oka crneo mu se mladež veličine graška. Skinuo mi je ruku s ramena.

- Nije ta žena za tebe – izjavio je tužno se smeškajući.

Iznenadio me je; nisam shvatao o čemu govori, a onda u trenutku odlučih da se neću osvrtati na njega. Gurnuo sam krilo obrtnih vrata i požurio za Manuelom.

3.

- Stanujem blizu – rekla je Manuela kada smo, prošavši kroz dugački hodnik, izašli na ulicu. Napolju je rominjala kiša, ali nije donela osveženje; vazduh je i dalje ostao zagušljiv i sparan.

Uhvatio sam je pod ruku i bacio pogled na njen dekolte koji je nagoveštavao bajkovite grudi. Zatim sam joj osmotrio profil: jasno se iscrtavao na svetlu ulične lampe, ali ovaj put je delovao nekako hladno, kipoliko. Iznenada me uhvati neobjašnjivo loš predosećaj; nešto slično onome što oseća lovina kada shvati da je pomno drže na oku iz velike daljine, pa ipak sa distance sa koje se više ne može pobeći, i da je samo pitanje trenutka kada će joj sudbina biti zapečaćena.

- Nego, hajde da ne šetamo po kiši – predloži Manuela, pošavši u smeru suprotnom od onog kojim sam došao u flamenko-bar.

- Mrzim kišu – primetih sa odobravanjem.

- Ja ne, ali ne volim da kisnem – odgovorila je.

Tiho smo koračali jedno kraj drugog. Prethodno osećanje je polako iščilelo i na njegovo mesto došli su radoznalost i uzbuđeno iščekivanje.

Šetnja nam je zaista kratko trajala.

Na obližnjem ćošku zaustavili smo se ispred vrata ofarbanih u zeleno. Izvadila je iz tašne jedan duguljasti ključ, stavila ga u bravu i nekoliko puta ga hitro okrenula. Ukočio sam se. Nekako mi se činilo da ga je okrenula baš četiri puta; kao da sam čuo četiri škljocaja...

Spuštali smo se uzanim nizom stepenica, osvetljeni bledožutom svetlošću. Manuela je koračala ispred mene i kukovi su joj se njihali isto onako kao maločas po izlasku iz flamenko-bara. Bacio sam pogled na ižvrljani, ponegde buđavi zid, na paučinom obloženi gajtan jedne sijalice koja jedva da je treperila, i činilo mi se da samo igram ulogu u nekom čudnom filmu iz koje u bilo kom trenutku mogu da izađem.

Otvorila je vrata i upalila svetlo. Skromni stan činile su svega dve sobe, razdvojene jednom pokidanom zavesom. Kupatilo i kuhinja bili su spojeni s jednom od soba. U stanu je vladao veliki nered, videlo se da već nedeljama nije čišćen. Nije mi išlo u glavu kako to da jedna tako lepa i uspešna žena može živeti u ovakvim uslovima. Ali ona je, kao da mi čita misli, primetila:

- Svi flamenko-igrači su siromašni.

- Nema veze, ne smeta meni siromaštvo – slagao sam.

Spustila je tašnu i pogledala me. Polako se uputi ka meni.

Kada je bila svega na korak od mene, ščepala me je za vrat, privukla k sebi i snažno me poljubila u usta. Vapio sam za vazduhom kada me je odgurnula od sebe. Zatim je prešla preko neopisivog nereda i iz otvorenog ormara izvadila flašu i dve malene čaše koje je brže-bolje napunila.

- Grapa – rekla je tutnuvši mi čašu u ruku.

Činilo mi se da sam već dovoljno popio, ali ipak se kucnusmo i iz prve iskapismo to jako piće. Na trenutak mi se zavrtelo u glavi i ponovo pred sobom ugledah lice leoparda sa belom prugom na čelu, ali sve je to potrajalo samo sekundu.

Izvadila mi je čašu iz ruke, stavila je na sto i uvežbanim pokretom palca i kažiprsta zgrabila mi ruku i pokazala mi u pravcu druge sobe. Gotovo da me je zabolelo.

Odavno je postalo jasno ko će ovde upravljati događajima, pomislio sam.

Povukla je zavesu i ušli smo u unutrašnju sobu.

U njoj se nalazio samo jedan mali stočić sa fiokama i jedan glomazni gvozdeni krevet bele boje, kao i jedan plakat poznate pop-zvezde Majkla Džeksona na zidu.

Manuela me usmeri prema krevetu i pusti mi ruku. Ali tada sam ja zgrabio njenu ruku, i počeo divljački da joj ljubakam grudi, onoliko koliko je dekolte to dopuštao. Iznenadio sam se kako je mirno sve to podnela. Duboko sam udahnuo miris začina sa njenog tela. Prošlo je nekoliko minuta dok me nije polako odgurnula od sebe. Ustuknula je nekoliko koraka, pa me sa smeškom odmeri od glave do pete. Potom joj crte lica za tili čas očvrsnuše.

- Skidaj se! – viknula je odlučno, stavljajući ruke na bokove.

Brzo stresoh odeću sa sebe i u donjem vešu sedoh na ivicu kreveta.

- I to! – viknula je, upirući ispruženom rukom prema mojim gaćama.

- A ti? – upitao sam je dok sam skidao donji veš.

Osmehnula se i neko vreme me posmatrala.

- Sad ću i ja da se skinem, samo ti lezi na krevet – rekla je.

Legoh, dakle, na bok, jednom rukom podbočivši glavu, kako bih bolje video kako se skida. Ipak će sada jedna čudesna flamenko-igračica u roku od samo nekoliko sekundi da zbaci svoje haljine, pomišljao sam, osetivši u sebi čak i neku vrstu tupavog ponosa. Znatiželjno sam iščekivao kako će izgledati uvodni pokreti njenog svlačenja.

Ali, brzo sam shvatio da ona drugačije zamišlja nastavak naše zajedničke večeri.

Prišavši stočiću, izvukla je fioku, izvadila iz njega lisice i obrela se kraj kreveta.

- Lezi na stomak! – naredila je.

- Sada ćemo, znači, igrati ovu igru – rekoh bezvoljno.

- Videćeš – odgovorila je.

Okrenuo sam se na stomak, a ona mi hitrim pokretom pričvrsti ruke lisicama za rešetke na krevetu. A onda priđe drugom kraju kreveta, meni iza leđa.

- A sada ću ja da se skinem – objavila je. Čuo sam kako otkopčava haljinu, a nedugo zatim i šum haljine kako pada na pod. Još nekoliko sitnih šumova, pa i ona beše oslobođena odeće. Koliko sam mogao, okrenuo sam se malo na bok i bacio pogled preko ramena.

Stajala mi je okrenuta leđima i opet je baš izvlačila fioku onog stočića. Osećao sa kako mi navire žudnja dok posmatram njenu visoku i vitku figuru, frapantnu liniju leđa, njeno okruglasto, čvrsto dupe i čudesan luk nogu.

Onda je zatvorila fioku i okrenula se.

Prvo mi je pogled pao na njene grudi, i činilo mi se da nikada još nisam video lepše. Zadrhtah i osmehnuh se.

- Eto, vidiš – rekla je i prišla mi bliže.

Tada sam primetio pozamašnu alatku što joj se klati između butina.

Mislio sam da je to neka šala, pa sam bacao pogled čas na njena nedra, čas na alatku, desetak puta možda, ali uvek sam iznova video samo ono što sam i prvi put ugledao, sve se to, štaviše, činilo vrlo stvarnim. Nisam mogao ni da mrdnem od zaprepaštenja; glas mi je zamro u grlu.

Sela je kraj mene na krevet i tada sam primetio da u ruci drži nekakvu bočicu.

- Nova zadovoljstva te čekaju, viteže – rekla je i postepeno počela da odvrće vrh bočice. Onda na trenutka prekide to, i iznenada mi strastveno oliza leđa.

Kao da su me žiletom posekli. Još uvek nisam mogao ni da se maknem.

Obamrlost je lagano počela da mi popušta i počeo sam očajnički da tresem rešetke kreveta.

- Ne treba se plašiti onoga što je dobro – rekla je blago, s utešiteljskom toplinom u glasu.

- Ma ti, bre, nisi normalna! – jeknuo sam promuklo; više nisam tresao rešetke kreveta.

- A ko je normalan? – upitala je s izvesnom gorčinom u glasu i spustila bočicu pored mene. Video sam da me neko vreme odmerava, pa neočekivano baci bočicu s kreveta, ustade i žurno priđe stočiću. Izvadi iz njega ključeve i oslobodi me lisica.

Brzopotezno počeh da se oblačim.

Posmatrala me je, oslanjajući se desnom rukom o sto.

- Mislila sam da si jači – progovorila je razočarano.

- Nisam, samo sam sasvim normalan – rekao sam srdito.

- Za to ne treba imati puno snage – odgovorila je prezrivo.

Dok sam oblačio pantalone, ponovo sam je osmotrio. Još uvek je stajala oslonjena na sto i, uprkos svoj mojoj ozlojeđenosti, ponovo delovala čudesno lepo. Zaprepašteno primetih da od alatke što joj se klatila među nogama sada nema ni traga. Iznenada me napusti sav gnev i strah, i na trenutak se pokolebah.

Ispravivši se, načinila je nekoliko koraka u mom pravcu.

- Nosi se! – rekla je. U uglu oka kao da joj je zasijala suza.

Brzo završih sa oblačenjem, zatim trgnuh zavesu i brže-bolje napustih stan.

Dok sam se, zbunjen, spuštao niz stepenice, savladao me je olovni umor. Ponovo sam bacio pogled na treptavu sijalicu i zamišljeno ponovo osmotrio fleke od buđi na zidu. Možda je Manuela u pravu, možda zaista nisam dovoljno jak, pomišljao sam.

Kada sam izašao na ulicu, kiša je još uvek rominjala. Prošao sam pored jednog zaljubljenog para, pa pored još jednog, pa još jednog. U glavi mi se sve vreme motala Manuela. Uvek sam iznova vrteo film naše kratkotrajne i neslavne veze, i video je kako me posmatra, oslonjena na stočić, u jednom trenutku kao muškarac, a u sledećem kao žena.

Ispred hotela zastadoh na trenutak i, položivši ruku na kvaku, pogledah u pravcu mora. U daljini se jasno video Kolumbov osvetljeni kip. Zamišljao sam kako se dva snažna čoveka rukuju. Zamišljao sam kako se okreće, prepoznaje me i maše mi.

A onda sam, ne otpozdravivši, pritisnuo kvaku.

Preveo Marko Čudić

Ištvan Nemet

Dubrovačke laste

Svi bi da se slikaju sa golubovima oko Orlandovog stuba, ali tako da se vidi nešto i od stuba. Lastavice niko i ne gleda. One ne bi dopustile da ih slikaju kao što to čine uhranjeni, razmaženi, lenji golubovi. Dok ih posmatram sa ćoška crkve Svetog Vlaha kako strelovito kruže nad Gradom, podsećaju me na oblake drozdova kod kuće i ne znam zašto imam utisak kao da su stalno zauzete pletnjem jedne ogromne nevidljive čipke. Kao što rade i njihove sestre nad Trgom slobode u Novom Sadu. Ali ove dubrovačke laste su drugačije. Njihovo je glasanje resko jer ga brusi i odbija tvrdo kamenje. I nakon naših izlazaka, dugo u noć čujemo njihov cvrkut. Upliću se svojim glasovima u zvuke večernjih koncerata. Svojim cvrkutom ometaju Mocarta.

Jesu li one kružile ovde i onda kada su senatori Dubrovačke republike sa kamenih klupa pred Kneževim dvorom posmatrali svečane povorke?

Jesu li večito kružile nad ovim trgovima?

Hoće li ikada da završe onu lastavičje finu čipku u obliku agave, koju pletu stolećima svojim blistavim, sevkavim kljunovima?

Mihalj Majtenji, koji se toliko puta vraćao u ovaj Grad, da li ih je zapazio, da li je uživao u njima?

Na terasi Gradske kavane vidim na licima dosadu i ravnodušnost, koja me za trenutak zaprepasti. Ovi ljudi kao da nemaju više o čemu da razgovaraju, samo bulje preda se. Ali, možda i oni osluškuju laste i tako se, uronjeni u sopstvenu tišinu, opraštaju od Grada.

Svi smo mi ovde u prolazu, svi smo mi ovde privremeno, kao laste. Kružimo kao omađijani po ovim trgovima, zatim odlazimo, pod bremenom utisaka koji u nama damaraju zauvek. I tešimo se uzdišući: pa i laste se vraćaju s prolećem!

Na zidinama smo. Nedelja je. Podne. Ispod nas je more, naspram nas raskriljeni prozori bogoslovije. Možeš da zagledaš ne samo učionice, već i veliko zajedničko kupatilo. Svuda su momčići srednjoškolskog uzrasta. Samo bi se tu i tamo zacrnela silueta vaspitača, profesora teologije u mantiji. Svi su učenici u civilnom odelu, a u kupatilu u kupaćim gaćicama. Jedan od njih upravo stoji pred ogledalom i cedi bubuljice.

Učionica naglo oživljava. Jedan sveštenik ulazi, razred ustaje, svi se prekrste, mole se skrštenih ruku. Zajedno sa sveštenikom, svi su okrenuti raspeću koje visi na zidu. Mladić pored zida poče da se razgiba, podigao ruke, pa ih savio, izvodeći laktovima trzaje unazad. Očito nije u sferama duhovnog. On gimnasticira za vreme zajedničke molitve. Dok njega obasjava plavo nebo, kroz otvoreni prozor pljušte sunčevi zraci.

Bilo bi lepo potražiti nekadašnje Derijevo prebivalište, nekadašnju sobu Mihalja Karoljija i njegove porodice i one prozore na spratu ili balkone na kojima je Đerđ B. Sabo radio tušem naš mali crtež. Ali sve sam adrese koje bi me uputile na trag zaboravio kod kuće.

I nisam baš ni siguran da ta mesta još postoje. I da je Đerđ B. Sabo živ, da li bi znao gde se nalaze oni prozori, oni balkoni? Ne verujem.

Pre petnaest godina proveo sam ovde sa svojim prijateljem četiri dana. U kojoj smo to ulici stanovali, u kojoj kući? Moje sećanje prekriva petnaestogodišnji talog.

U međuvremenu, ovde se baš ništa nije izmenilo. Od tada čak nijedan kamen nije pomeren sa svog mesta. Nije trista godina. I sada je na Stradunu gužva i njegov kameni pločnik svetluca poput leda zamrznute reke.

I ulice posle ručka mirišu na sveže prženu kafu.

Tu, na uglu, u samom podnožju Onofrijeve česme (iz koje od 1438. teče voda!), jedan stari guslar u narodnoj nošnji svakog poslepodneva i večeri priređuje višečasovni program. Sedi na malom tronošcu, ispršen i ponosno zabačene glave, kao guslari na starim platnima. Brkovi mu usukani kao igle. Ritam određuje trupkanjem nogom. Ovo mora da ga veoma zamara. Satima bez prestanka udara nogom! Tako mora da ga bole tabana. I svakog trećeg dana mora da pendžetira cipele. Da li mu se to isplati na ono nešto sitnine što mu bacaju pred noge?

Za večernju predstavu čak i ne uzima novac. Tada ga okruži mlad svet i on, u tom prstenu, svira za parove koji igraju. Jednako je ispršen i ponosno zabačene glave kao poslepodne pred turistima.

Ovde je i u septembru leto, i tokom čitave godine traju Igre. Kao da je uvek Praznik.

Golubovi grada

Čini se da ovde svi koji dolaze iz raznih krajeva sveta na hodočašće imaju svoju kafanicu. U koju se, posle razgledanja Grada, uvek vraćaš. Naša se otvarala na pesnikov trg, na pijacu. Ovde je svraćao i nosač sa dve noge. Nazvali smo ga tako jer je na jednoj nozi imao cipelu a na drugoj papuču. Inače, bio je to ozbiljan i trezven čovek. I sigurno je bio jedini u celom Gradu na čijem je prstu blistao ogroman zlatan prsten. Taj je prsten bio strašno velik. U odsudnom trenutku mogao bi njime da ubiješ čoveka. U optoku prstena bio je turski dukat iz 1923. Kupio ga je pre mnogo godina za pozamašan iznos. Od tada su mnogi hteli da ga kupe, ali on ga ne bi dao ni za kakvo blago. Prsten je tamo gde mu je i mesto, tu, na njegovom prstu. Ide on tako Stradunom, vuče niska kolica na četiri točka, na kojima su elegantni koferi, a na ruci kojom pridržava rudu sjaji mu se ogromni pečatnik. Stranac, kad ga takvog vidi, može samo da se išćuđava. Jao na šta je ovaj siroti čovek spao, verovatno pamti i bolje dane. Iz tih vremena ostao mu samo ovaj čudesni prsten. Ali mu je stoga do njega još više stalo.

Zaista, stalo mu je do prstena. Svi ga, pa i tu u malenoj kafani, primete na njegovom prstu. Svi se stranci diskretno išćuđuju. Nosaču sa dve noge se to sviđa i, ko zna, možda mu je baš zato do tog prstena toliko stalo.

– Eh – vajka se on – nema prometa, nema prevoza, nema ni zarade.

Sa pijačnog prostora su već otišli prodavci. Stolovi su sklopljeni i prislonjeni uza zid pored česme. Na sjajnom pločniku su ostale samo dve odbačene metle. Sat izbija dvanaest, golubovi su već prekrili krovove kuća na trgu i, čim su ugledali muškarca sa kantom kukuruza, obrušili su se na trg i za tili čas pokupili zrnevlje koje je bilo prosuto pred njih. Sada je vreme za ručak golubova, vreme kada ih zvanično hrane. Naime, u gradskom budžetu ima stavka koja se odnosi na ishranu golubova. Njima sleduje svaki dan po jedna kanta kukuruza u zrnu. Naravno, znaju gradski oci dobro da je malo jedna kanta kukuruza na tolike golubove, da im je to dovoljno tek da prežive. Ali su ovi ljudi vešti domaćini i znaju da golubove, u stvari, hrane osirotele tetice, usamljene dedice, a najviše turisti. Hrane ih čak i sada, zimi. Ali golubovi su već napustili mesto gde se hrane, odleteli su na svoja uobičajena mesta, na Lužu, na simsove Svetog Vlaha, na crepove Sponze gde uređuju perje, i na malu Onofrijevu česmu da pijuckaju, peru noge i čiste kljunove. Naravno, to se iz prozorskog udubljenja kafanice se vidi, ali saznanje da je to tako ispunjava nas osećanjem topline. Ta otkad smo tu, ništa drugo i ne radimo osim što tražimo sebi neko mesto, biramo sebi prozore i balkone. Tu, u Starom gradu ima bezbroj prozora i lepih kamenih balkona. I ova stara gospođa naborana lica, sa demode tašnicom, koja svraća svaki dan na šoljicu crne kafe ili čaja, ima na spratu gde stanuje tri prozora koji se otvaraju baš na ovaj šaroliki užurbani trg. Ali ona ne voli da boravi sama u praznim sobama. Tu dole, u kafanici međutim, uvek nađe nekoga s kim može da porazgovara; nama je pričala kako joj je muž umro na ovom trgu.

– Moj muž je bio jako debeo čovek, a tog dana je bila vrućina, sunce je pakleno sijalo, naročito tu na trgu. Ipak je sišao sa sprata i hteo da pređe na drugu stranu, ali se na pola puta onesvestio i umro – poverila nam se ona, što je verovatno često radila strancima.

U podnevnoj gužvi i čika Aca, bivši poslastičar i skitnica, koji moju ženu pozdravlja glasno sa ljubim ruke, na mađarskom, ovde nalazi sebi mesto. On i na ovaj način želi da izrazi svoje davnašnje uverenje da u Dubrovniku, osim njega, nema finih ljudi. Naime, prava gospoda žive u Makarskoj. Tamo je on bio dve godine poslastičar, da bi se, pre dvadeset i dve godine, nastanio u Dubrovniku.

– Ali, moliću, radio sam ja i u Pešti u jednoj poslastičarnici na Andrašijevom putu. To je bilo u vreme Bele Kuna, a posle Bele Kuna došao je Mikloš Horti Nađbanjai.

Čika Aca, koji se rodio u Beogradu i proskitao pola sveta praveći fine slatkiše i sada voleo samo lozovaču čistu kao suza, umeo je lepo da pripoveda. Ali Dubrovnik nije mogao da zavoli ni posle dvadeset i dve godine. On je jedini od koga sam čuo tako nešto.

– Zašto se ne vratite u Beograd? – upitao sam ga.

– Gospodine, ako čovek nema nikoga, sasvim je svejedno gde živi.

Ne znam. To stvarno ne znam. Ali vidim kako ovde živi, vidim da se može i tako. I nije sasvim svejedno u kojoj ćeš kafani pre ručka popiti čašicu dobre lozovače. Čak i u ovom „neprijatnom” Dubrovniku, postoji neko mesto, neka kafanica gde njegova nemirna duša, u ovom dobrovoljnom izgnanstvu koje traje dvadeset i dve godine, nalazi sebi smirenja.

Gde li je sada onaj kanadski bračni par s kojim smo se takođe svakodnevno susretali ovde u prijatnoj atmosferi malog pijačnog trga, Kanađani, koji su posle svojih razgledanja svraćali ovamo punih mesec dana, i uvek pili samo pivo i pušili uvek jednu cigaretu, i kad bi hteli da povuku dim, dodavali bi je jedno drugome. Nismo ih videli već tri dana, verovatno su otputovali. Nikada nismo progovorili ni reči i nikada nas više slučaj neće zbližiti. Ali nam sada, u ovoj kafanici, našem privremenom domu, jako nedostaju.

Hoće li neko primetiti naš odlazak? Hoće li staroj gospođi, nosaču sa dve noge, ili kome drugom, na tren proleteti kroz glavu da nedostaje dvoje mirnih stranaca, sa kojima jedva da su razmenili koju reč, ali koji su se očito jako dobro osećali i uvek rado sedeli tamo, za onim malim stolom u prozorskom udubljenju.

Prevela Marija Firanji

Oto Tolnai

Kišinjevska ruža

Tamo sasvim visoko
odakle više nema dalje
nema tavana
ni tavanskih stepenica
mada se neko šetka gore-dole
tamo sasvim visoko
odakle više nema dalje
nema tavana
u stvari tavan
je dodeljen stvoritelju
lep je velik kažu
atelje napravio
struže
skuplja stvari u bočice
dao se u alhemiju
tamo sasvim visoko
na stolu palijativnog
u staklenoj zdelici
suva jerihonska ruža
(nalik skvrčenoj tuji
koja kao da se zna vratiti
odatle
pustinjska ruža
veličine pesnice)
poslednja želja
one bakice tamo kraj prozora
beše da joj donesu njenu
šeširsku iglu od rubina
ko da joj je donese
od koga odakle
pomenula je jednu svoju prijateljicu
poslednji put joj je pisala iz kišinjeva
ona joj je kaže poslala i jerihonsku ružu
telefonirali su direktorki
indignirano je urlala
ne idem u kišinjev nema šanse
neko u uglu reče
a što ne bi išla u kišinjev
ona bi da može
sada otišla u kišinjev
ne bi se ni vraćala
šetala bi tamo
popila jednu pravu kafu
ali direktorka je jednako urlala
kako da inventariše
jerihonsku ružu
rekoše joj kao kišinjevsku ružu
tada je već čupala kosu
i posmatrala pramen na dlanu
i rekla kišinjevska ruža
u detinjstvu sam videla
šeširsku iglu od rubina
mada šešira odavno
već nije bilo ona je stajala
zabodena u iglenicu
povijena napuštena
među zarđalim čiodama
doneo ju je navodno kum trocki
ćerki malom komarcu
ali je rubin bio veći
od njene glave
suva jerihonska ruža
i jedan nedovršeni goblen
lepo se video
zamišljeni pejzaž
prošetaće malo pomišljala je
kao onaj čikica u kišinjevu
njega je trebalo inventarisati
kao kišinjevskog čikicu
prošetaće malo pomišljala je
popiće jednu pravu kafu
prošetaće malo
po naličju goblenske krpice
boje džaka
lepo se videlo
nije bilo puta dalje
gde je nestala žuta
mada je ona još šetala
iz detinjstva se sećam da je jednom
došla sa kolonijalnom robom
možda samo s morskom travom
prepun džak od jute
izvukao sam nekoliko vlati
lepo se videlo
gde je nestalo zelenog konca
koja je bila poslednja
vlat morske trave
nikad još nije ostalo ovako nedovršeno
stablo
lepo se videlo stvoritelj
ovo stablo zbog nečeg nije želeo
ili mu je naprosto
ponestalo zelenog konca
kažu neki
direktorka
nije ni ona večito indignirana
ili je baš stvoritelj poslao ćaknutog dečka
u dućan ali tamo nikad nije bilo konca
samo kvasca i šibica
smračilo se jer i plavog je nestalo
a onda je jednog dana
lepo se videlo
nestalo i ljubičastog konca
poslao je ćaknutog dečka
u drugi dućan
ali ni tamo ne beše
ljubičastog konca
samo fitilja za lampu i cikorije
šetao bi još
ali naprosto se nije moglo dalje
nije više bilo konca
ni u ništavilo da se spusti
a ni paučine
sa paukom što grli
sasušenu muvu u uglu
mada u tom trenu zablista
srebrna kašičica
tada joj se već kažu istrošio
i tranzistor veličine dlana
njime je svirala na radijatoru
nastavnica klavira ptičjih kostiju
gle nije ga ponela
a njega je želela da ponese
onamo
nije ga ponela
da dovrši goblensku krpicu
a ni srebrnu kašičicu
da svira stvoritelju
iz susedne sobe
dopirao je miris cikorije
i reče stvoritelj
ćaknutom dečku (svom potrčku)
svakodnevno je svraćao na palijativno
reče mu ako nema konca
nek donese cikorije
i ćaknuti je dečko
doneo cikorije
doneo ju je sav srećan
njega je možda trebalo
poslati u kišinjev
tamo ne bi ćaknutom dečku
rekli da je ćaknut
dobio bi i neki posao možda
dodelili bi i njemu atelje
voda je tada već provrila
došli su po srebrnu kašičicu
po goblen nije došao niko
onda je ušla direktorka
kaže ove godine će opet ofarbati
radijatore
na zidove će škrabuti
male cvetne šablone
po goblensku krpicu nije došao niko
reče mi da slobodno
zaronim lice
u mali vreli
nedovršeni pejzaž
i ona bi zaronila lice
u krpicu od jute
i u taj mali vreli
nedovršeni pejzaž
ali knjigovođa je opet grdi -----------
a to je već tema jedne druge poeme
kako uzimam svoj vulkanfiber
i otputujem lepo u kišinjev
jednom sam naime na nekom aerodromu
video jednu devojku
pomislio sam da putuje sa mnom
ali se ukrcala na avion za kišinjev
i tada sam nosio svoj vulkanfiber
i u njemu zelenim filcom obloženo
ljubičasto ibisovo jaje
koje je takođe tražilo pustinju
pustinju kao ona ruža
kišinjevska ruža.

Preveo Marko Čudić