Šandor Tar

Čika Vìda

Poštar uvek prođe našom ulicom. To je jedan riđkasti, brkati čovek u plavoj uniformi i zelenom mantilu sa crvenom vrpcom. U ovim se krajevima konjima koji ujedaju vezuju takve vrpce za podbradnjak, kako bi se svima skrenula pažnja na to da ih ne maze. Poštar saobraća mopedom, više ga ne treba ničim ni ponuditi kada naiđe, kao što se nekada radilo. Nekada je obilazio selo biciklom, u većini kuća bio je red da mu se sipa vino, rakija, što bi on nakon kraćeg ustezanja ipak prihvatao. A i napojnicu, dvadeset-trideset forinti, ovde penzije nisu velike. Oko podneva više ne bi sedeo na biciklu, gurao bi ga. Teto, čiko, vikao bi kada bi mu se obraćali, kako kome, sutra vam donosim! Dobro, rođeni, dobro, ali donesi nam ujutro, još dok ne krene ona strašna omorina! Kada bi pao, unosili bi ga u neku od kuća gde bi se malo odmorio, a onda bi nastavljao svojim putem. Popodne ide u nadnicu, ore s konjem, prihvata se raznošenja tovara, orezuje vinograde. Cene ga, radan je čovek, nikada ga niko nije pokrao.

Ulicu čini trideset-četrdeset kuća na rubu sela, na početku ulice nalaze se kafana i autobusko stajalište, polovina stanovnika su penzioneri ili žive od socijalne pomoći, ni sami ne znaju kako. Manje ili veće porodične kuće, svi imaju uz njih i po jednu omanju baštu, poneki čak i parče zemlje, ali slaba vajda od toga. Ništa se ne prodaje, kaže čika Vìda, šta god čovek proizvodio, ništa se ne prodaje. Kravu je zaklala država, a onaj koji je ipak uspeo da sačuva svoju, uzalud je muze, hrani, đubri pašnjak, ni mleko nikom ne treba. Ni gajenje svinja se ne isplati, skupo je krmivo, a klanica, ili će je preuzeti ili neće. I to za neku sitninu. A životinja nije kao televizor pa da se može isključiti, a ja odoh na odmor, u bioskop, na sve strane. Ona traži da jede. Čak i nedeljom i praznikom, uvek. I to nekoliko puta dnevno. To je ono što niko ne želi da shvati.

Čika Vìda je načitan, obrazovan čovek, sedamdeseta mu je godina, ima pet jutara zemlje, vinograd, konja, kola, seje kukuruz, krompir, suncokret, kupus, nosio bi on na pijacu i jabuke, ali narod danas jede samo banane i narandže. Rasad kupusa u proleće kupuje za dve-tri forinte po komadu, a u jesen jedna glava vredi tačno toliko na pijaci, ako nekom uopšte i treba. A to treba cele godine okopavati, zalivati, prskati, a i onda će ili uspeti, ili neće. Kao i sve ostalo. Kaže, ne mogu sve sâm da pojedem. Jer ono što ne rađa, to treba kupiti. Hleb, cipele. Treba plaćati struju, vodu, porez, sve. Za sve su potrebne pare, ali odakle? Penziju nemam, prodao bih štošta, ali niko ne kupuje. U današnje vreme ljudi nemaju para. Ne znam na šta će sve ovo izaći.

Ovo je Kriva ulica, priča on, oduvek se tako zvala, uzalud su je krstili drugim imenima, bila je već i Šagvarijeva, i Radnotijeva, ali niko živi je ne zove tako, ni poštar, ni odžačar, ama baš niko. Kad neko tako, po imenu, pita za ulicu, onda ga prvo dobro odmere, a zatim ga pitaju koga traži. Kućne brojeve ovde niko ne zna, ima ko ne zna ni svoj rođeni, tetka Kiš je onomad rekla doktoru, dragi gospon doktore, stići ću ja i sama kući, ne treba meni da znam pod kojim brojem živim. Čemu to? Ovo je jedna padina, spušta se do potoka, ali tamo više nema ničeg, samo suva strnjika, a moj otac i njegovo društvo su još pecali na tom potoku, drugo je to vreme bilo. A ulica je nastala kao i sve druge, išla su kola, za njima druga, treća, deseta, hiljadita, i utabale nekakav put. A onda je narod kraj puta podigao udžerice, kuće nabijače, bilo je blata za gradnju. Sada već ima i kućâ na sprat. I trotoara, betonskog, ali samo sa gornje strane. Kad pada kiša, voda kulja na drugu stranu, jer ta strana je niže, onima dole je mnogo gore, puno se već svađa izrodilo iz toga, pošto su oni odozgo iskopali čak i odvod za kišnicu, puštaju je na one ispod, a tamo svinja već do stomaka u vodi i tepih isplivava na dvorište, no takva kiša ovde već davno nije pala.

Naš otac i deda su još svima mogli dati parče zemlje, kuću. Naš zadatak bio je da dodatno zarađujemo, da se upinjemo, kako bismo i mi mogli dati našoj deci kad za to dođe vreme. Eh, ali nije tako bilo. Došle su zem-zadruge, mladež se razišla, bez igde ičega, u rudnike, na građevine, u topionice, većina je i ostala tamo. A onda su opet išli, oni koji su kasnije rođeni, u škole, fabrike, u Debrecin, Peštu, kud koji, a evo ih sad se vraćaju, gladni, praznih šaka. Piju, gluvare. Kartaju se. Žive na grbači roditelja i čekaju poštara. Socijalnu. Penziju. Svi to čekaju. A onda ide svođenje računa. Plaćaju. Ko koliko duguje. I Kurti i Murti. U kafani, u dućanu, kod Šarkadijeve, kod Pintera, ovde se čak u tri kuće toči vino, rakija, na veresiju, jer nema drugog načina da se proda. Slaba, rđava vina, od stelje peku neki mutljag, pa to mešaju, do Uskrsa se potpuno ubuđa, a onda ga probistre, stavljaju sumpor, dodaju šećer, i toče. I to skupo, jer kad nema para, i to je dobro. Mladi, lepi, snažni ljudi izležavaju se tu kraj prozora, gledaju napolje ili tumaraju ulicom, ne nalazeći nikakva posla. Niko više ne želi da kopa. Niti da muze krave, hrani svinje. Na kola ne sedaju, radije idu kraj njih peške ili biciklom. Kod kuće se svađaju sa ženom, sa roditeljima, razvode se. Tu su im lepe, nove kuće, ima čak i šestosobnih, na sprat, pritiska ih more dugova, a ljudi su bez posla, a onda deca, radila, ugovarala, te ovako ćemo, te onako ćemo, a sad nigde ništa, samo jedno veliko golo govno. A nevesti onda najednom dosadi sve to, i eto razvoda. Tako ti je to danas. A kuća je na prodaju. Ali kome?

Čika Vìdi je pre četiri godine, tačno na Božić, umrla žena. Kaže da su se u porodici svi smrtni slučajevi i nesreće dogodile na Božić, ne bi on mario da nikad ni ne bude Božića. Pre toga mu je umro stariji brat, tokom brijanja je iznenada seo i rekao, o Bože. A glava mu beše već sasvim plava, da bi nedugo zatim pocrnela. Dok si dlanom o dlan, a on već mrtav. Tako, u sedećem položaju. I nogu je slomio na Božić, prignječila ga svinja uz ogradu, i ni za živu glavu nije htela da se pomeri. Čika Vida živi sa sinom, ali svi znaju da je njega bolest vratila u selo. Radio je u Diošđeru, a onda su mu gas i dim nagrizli pluća, ali njegov otac misli da je mnogo veći problem bio to što ga je žena napustila kad se razboleo. I glava mu je bolesna, kaže starac, od živaca, od tuge, pa se zato ni ne oporavlja. A imali su auto, stan, sve. A evo ga sada sedi ili leži ovde bolestan, i niko s njim ni reči da prozbori, niko ni ruku da mu pruži, nigde, ni kod koga ne može ići, zbog grudobolje. A lepo su rekli lekari da nije zarazno, ne bi ga ni pustili iz bolnice, pa ipak. Svuda smo ga nosili, tada je još i žena bila tu, plaćali smo svuda, svima, čak i u liftu. Teško mu je kad spava, teško mu je kad je budan. Noću se guši, kašlje strašno, onda ustanem, sednem kraj njega, podignem ga, i tako, napola u mom krilu nekako zaspi, kao neko dete. Odveo sam ga ovamo, kod doktora Saboa, penzionera, starog čoveka, da mi kaže na čemu sam. Rekao sam mu, daću mu deset hiljada forinti ako mu popravi stanje, dvadeset ako mi kaže istinu. A ako ga izleči, nek traži od mene šta god poželi. Rekao mi je, gospodine Vida, nemojte vi meni dati ni prebijenog filira, vaš sin više nikada neće biti čovek. Dajte mu sve što traži, nije mu ostalo još mnogo. Tako je rekao. Eto, dakle, svi imaju svoju muku. Ovo je moja. Jer mogu ja još raduckati pomalo, onako starački, ali s ovim se ne mogu izboriti. A uvek sam govorio i ženi, slušaj, trebalo bi nam još neko dete, to je ono pravo, ali ne. I ona je bila u pravu, rekla je, ko zna, možda ni ovo nećemo moći da podignemo. Rat je bio, ja na frontu, nije bilo sigurno ni da ću se vratiti. I eto ti ga sad. Čovek ništa ne može znati unapred.

Nikoga ne uvodim u kuću, ma ni u dvorište, nek mi posle niko ne prebacuje da sam ga ja zarazio. Ja perem, kuvam, čistim. Ne zaostaje moja kuća ništa za drugima, ni spolja, ni iznutra. Ni sa mnom se više ne rukuju često, reče mi onomad mali Harap, ne ljutite se, čika Vìda, ali ja imam dete. Dobro je, rekoh mu, vaspitaj ga časno. Pa ipak, ni ti ne možeš znati ko je pre tebe pio iz one krigle, čaše u kafani. Možda baš ja. Ili konj malog Dorogija. Jer on se time zabavlja. Svaki dan nosim sinu dve litre crnog vina od gospođe Šarkadi, ona toči dobro vino. Meni barem. Pitam sina: šta bi pojeo, šta bi popio? Ne treba njemu ništa. To još i popije nekako, i to je to. Za ceo dan. Doneo bih mu ja još, ali ne treba mu više, često i ovo izađe iz njega. Ni moje vino mu ne treba, nego samo ovo. I doktor Sabo je rekao, bolje crno. Ćutimo. Još neko vreme. Da postoji čovek koji bi njegovu bolest prebacio na mene, a moj život dao njemu, ja bih takvom čoveku i ruku poljubio. Ali takvog čoveka nema.

Čika Vida je ovde sagradio kuću nabijaču kada se ženio, od blata, pruća, od greda. Tada je njegova kuća bila peta po redu. Dobri, suvi zidovi, pola metra debeli, unutrašnji zid je tanji, zimi greje, leti hladi. I furuna je bila, ali su je zagradili, došao je hleb u pekare, više nije trebalo peći. Nije se ni imalo od čega. Sa trema, poduprtog stubovima, možeš se popeti na tavan, ali tamo više nema ničega. Čardak pun kukuruza, štala, svinjci, pred kućom baštica. Leti je krase gladiole, i još štošta, višegodišnje cveće, još ga je žena zasadila, svake godine same iznova isteraju. Napolju, pored plota, ima jedna klupica, tu se može prisesti, pušiti, razgledati. Ma, sve je u redu.

O jednom bagremu

Šanji Harap je jedne večeri izmislio da je mali Zolika Zèke u stvari njegov sin. Jer, u našoj ulici postoje dva bagremova drveta, jedno je kod dućana, a drugo odmah pored kafane kod Mišija, i to drugo je ono kraj kojeg ljudi svašta izmišljaju. Upravo je ispod tog drveta stajao, kada mu je iznenada sinula ta ideja. Šanji Harap je oženjen, ima šestoro dece, žena mu čeka sedmo, očekuju, doduše, devojčicu, ali ako bude dečak, biće još bolje, jer velika je sama po sebi stvar da neko ima šest sinova, ali da ih ima sedam, e, nečeg takvog nema valjda u čitavoj državi. A tek osam? A? Negde kod pete trudnoće je lekar umornog pogleda nežno upitao, gospođo, koristite li vi ponekad zaštitu? Ne mislite li da bi bilo bolje? Jolanda nije iz prve shvatila pitanje, a ni iz druge, pa što bih se ja branila od rođenog muža, upitala je bezazleno, tà ne dira taj! A i voli me još pride! To vidim, rekao je lekar strpljivo, a onda je i sa Šanjijem Harapom razgovarao, samo treba da se navuče, dodao je s razumevanjem, na šta, upitao ga je Šanji sumnjičavo, a onda, kada su se stvari stale razjašnjavati, odjedared je zaplakao kao novorođenče, i u tom stanju, sa spuštenim pantalonama, pobegao kroz prozor ordinacije.

Ovo drvo je već mnogo toga videlo, na stablu jedva da još ima kore, svaki gost koji iz kafane kod Mišija odlučno stremi svom domu, prvo nalazi oslonac ovde, a ovde se vezuju i konji kad pred kafanom više nema mesta. Komšija Bereš obično ovde češe leđa, usput se malo odmara i viče. Neizbrisivi tragovi testere, tragovi zasecanja sekirom, svedoče o tome da s vremena na vreme neko pokuša da poseče stablo, obično za vetrovitih, snežnih noći kada vetar nemilice fijuče i kada je mračno kao u oknu, ali se ipak uvek nađe neko ko blagovremeno napravi ujdurmu, ne zato što mu je žao drveta, nego, zašto dođavola baš taj neko mora da ga poseče? Ovo drvo je zajednička svojina, rekao je jednom prilikom Dorogi, i ako sazna da neko ima nameru da ga ukrade, on će tome kuću zapaliti. Njemu se može verovati, jer je čvrst kao čelik, ima i maturu, svoga konja poji pivom, i koristi reči kao što su racio i evidentan. Ali čovek sa imalo ljudskosti ne bi ga ni mogao poseći, jer to drvo ima čak i ime, jednom u sumrak, kada čoveka obično spopadne vučja glad, Bereš je, naletevši na stablo, rekao drvetu, zdrav mi bio, Béla, i zagrlio ga, ti si najbolji čovek, i ja zajedno s tobom. Béla, čije se donje grane, na njegovu sreću, ne mogu više dohvatiti, jer polomljene su mu još pre sto godina, tada ništa nije odgovorio, ali mu se i Šudak od tada javlja, a i Janči Hes kada je dobro raspoložen, Laci Vereš ga šutira, Lajoš Mere naslanja svoju ćelavu glavu na njega i smeje se. Odatle puca pogled na čitavu pašnjakom prekrivenu padinu sve do sela, na plevom ispunjene rupe-čerpiće, u kojima čovek, kao klinac, sa cigarama i rakijom u ruci, prvi put pokušava, sa mršavim devojčicama, misleći da ga tamo niko ne vidi. A onda odraste, ponekad stane kraj drveta, gleda šta ova današnja dečurlija tamo izvodi, češe leđa o koru drveta, i kao da vidi ceo svoj život, svoju mladost, ali to se već ne može zdrave pameti izdržati, obavezno se treba vratiti u kafanu kod Mišija, ma nek ide ovaj život k vragu.

I Šanji Harap je nekada tamo išao, ali tada je u rupama još bilo vode, moglo se kupati i tada bi se mnogo toga sâmo otkrivalo. Odeću je trebalo čuvati, tako da su deca gola golcata lupkala vodu, ona malo veća deca sa promenama na telu baš zbog toga više nisu u vodu ni ulazila, ili, ako bi se ipak odvažila na taj korak, samo bi potrbuške skliznula u tamnu, glinastu vodu u kojoj se ništa nije videlo. Šanji je bio slatko detence, uvek nasmejano, svi ga pipkaju, golicaju, dive mu se, a on nikome ne kaže da već ima petnaest godina, baš iz tog razloga. Jer, inače izgleda sasvim kao ostala deca od desetak-dvanaestak godina, veseo je, neustrašiv, neumoran, i voli svakoga. I glas mu se produbljuje, više u neku baršunastu nijansu, zvuči kao orgulje, kaže mu uzbuđena gospođa Zèke u trenutku kada sve shvati, Šanji tada još ne shvata ništa, samo to da mu prija, a naročito krofne sa pekmezom, i već bi se rado vratio ostalima, ali još se ne sme, a posle se više ne može prestati. Onda se brzo sjuri do rupe da sve ispriča, ej, čujte, a ostali se onda čudom čude, svašta, zar si stvarno, i nisu mu poverovali ni jednu jedinu reč. Marika Čes je, recimo, odmah probala sa njim, ali nikako nije uspevalo, eto vidiš, rekla je besno, je li da lažeš!

Bagremove grane su se povremeno sušile, da bi godinu-dve potom drvo opet ozelenelo, ali semenki nije imalo, pričalo se da je staro, i da ih zato nema. Dorogi se još sećao vremena kada je još svake godine cvetao, i kada je i semenki još bilo. Janči Hes kaže da je drvo upropašteno silnim povraćanjem, jer mnogi kad izađu iz kafane, ispovraćaju se baš pod njega. Šanji nikada nije povraćao, jer nikada nije mogao popiti toliko, nije se imalo. Kad uđe u kafanu kod Mišija, ipak ga uvek ponude, ajde, popij jednu i tornjaj se, smrdiš kao klozet. Šanji Harap radi u fabrici kože, tamo vlada neprijatan miris koji dugo ne napušta čoveka, ali ipak, ne bi trebalo to da mu govore. On se samo smeje, premda bi se najradije rasplakao, ali ima vremena, plakaće pod Bélom. Mogao bih popiti još nešto, kaže on veselo, našta mu Estika energično natoči jednu poštenu kriglu piva. Šanji, moli ga ona strpljivo, ovo već popijte napolju, dobro? Dobro, kaže Šanji, i misli da bi i ovu najradije drmnuo kao kapu od zečjeg krzna na pod, ali ipak na kraju izlazi do drveta, baca pogled na pašnjak, a ovde može i da zaplače, ako poželi.

Kod Béle se čovek svega seti. Komšija Bereš, na primer, ovde najednom shvata da mu žena još od jutra sedi na poljskom klozetu. Velikih problema nema, jedino što je oduzeta i ne može sama ni da se makne; ipak, možda je ogladnela ili joj je toplo, a zimi hladno, dakle, u tom slučaju valja požuriti. I Janči Hes ovde kreće sa žurbom, on nema vremena kao ostali, a onda se ipak vrati, jer je nešto smetnuo s uma ili je zaboravio ključ na stolu, na brzaka sruči još pola decija, a onda ključ nađe u džepu. Lajoš Mere se ovde slatko smeje razmatrajući načine na koji bi mogao zasmejati svoju ženu, kad bi ona bila kod kuće, ili je tako iznervirati da bude potpuno van sebe od besa, da ga udara u leđa, u glavu, a on bi je zgrabio i odneo sa sobom dole u podrum, i evo ti ga na, opajdaro. Jožiju Šudaku je ovde pukao bruh, toliko je naprezao želudac, morali su zvati hitnu pomoć, a dok hitna nije stigla zalivali su mu telo vodom, da mu se rana ne inficira. Kada njih nekoliko izlazi iz kafane, tad zastanu malo, valja mokriti, zašto čoveku uvek dođe da mokri kad mu je dignut, ostali čekaju, a onda tako dugo raspravljaju o nečemu dok se najčešće na kraju ne vrate kod Mišike, samo na još jedno pivo, na pola litre, i onda je stvarno dosta za danas. U međuvremenu, ako je još dan, gledaju ovu današnuju decu kako se ludiraju i izmotavaju tamo dole, čudom se čude i negoduju, pa zar ovi današnji klinci baš nemaju nimalo stida, eh, i idu dalje.

Šanji se takođe ovde setio da je nekada on sa gospođom Zèke, eto, a i toga se setio samo zato što je ulicom upravo prolazio mali Zèke, čak mu se i javio, pomoz bog, a on se tad sažalio na to dete. Malog Zèkea su svi pomalo sažaljevali, jer mu roditelji behu razvedeni, i izgledalo je da im dete više definitivno ne treba, majka mu se preudala u gradu, a kod oca mu se iz sela doselila gospođa Tot, i već sutradan svima je obnarodovala da je ona od danas gospođa Zèke, čisto da se zna. Dečak je napustio školu i od tada samo tumara ulicom, ni oca ni majke, jada se Terika Pap na sve strane, jezivo! To, naravno, nije tačno, dečaka pristojno hrane i oblače, radi sa ocem, tera konje, kopa, ima para za cigare, pivo, ide u diskoteku, pije, bije se, kao i svi ostali, ali dobro je ipak reći to, možemo ga sažaljevati, mrzeti mu majku, oca, koji, uzgred budi rečeno, ima sve, ali baš sve, i teretni kamion, i veliku kuću, u čitavoj ulici nema tako imućnog čoveka, pa ipak.

Ali, Šanji Harap, čak i kad sažaljeva nekog, radi to drugačije. Tad kao da mu bukvalno neka šaka drži za srce, steže ga, i boli toliko da bi najradije jaukao, jedva dolazi do daha, zaplakati bi mogao, jer sad je već očigledno da je dečko njegov sin, ali on tu ništa ne može. I niko mu ne veruje. A zašto baš tvoje, pitaju ga, pa gospođu Zèke je svojevremeno cela ulica. I to je samo ono što se ovde zna. A druga polovina su bile žene. Tetka Šarkadi mu reče, aman, ne budalite čoveče, zar želite da upropastite to dete već u ovom uzrastu, pa da li ste vi normalni? Kako vam uopšte pada tako nešto na pamet? Pa zar nemate vi već dovoljno dece? Niko ga ne razume, nije reč o tome, nego o tome da bi on sad opet postao heroj, obični mali čovek koji ima sedam sinova, ako ne i osam, koji je u petnaestoj napravio dete jednoj udatoj ženi, i koji sad prihvata to napušteno siroče u svoje naručje. Ima bre taj sve, reče mu Dorogi, ne želi taj kod tebe, među onoliku prljavu, izgladnelu dečurliju, pa imaš li ti pameti? Još će ti i šamarčinu zviznuti ako mu to predložiš! Samo ga je Šudak podržavao, kaže da bi ga i on usvojio, samo kad bi mu žena najzad umrla. I reče da treba uzeti krv i od njegovog oca, majke, i od tebe, tako će se saznati. Šanji Harap se grozio vađenja krvi, a onda, kada je čuo da će mu i koštanu srž vaditi, te uzorak lobanje, nerva, očnog dna, testisa, čemu je Dorogi dodao još i antropologiju i crevnu floru, onda se čaša konačno prelila. Vađenje delova kičmene moždine više nije ni čuo, pošto je istrčao do Béle i ispovraćao se od straha. O, mili, dragi Bože, sine moj predragi, ja to neću izdržati, ječao je drvetu. Hajde da se samo volimo, onako obično.

Ali, kako? Dečak i sada nešto majstoriše na biciklu pred kafanom kod Mišija, Šanji Harap se oslanja na bagrem-drvo po imenu Béla, guta pivo, oseća grčeve u grlu, a onda mu slučajno izleti iz usta, Zolika! Sine, dodaje on tihim, jedva čujnim šapatom, no dečko ipak prestaje s majstorisanjem, i svojim neobičnim, blagim osmehom prilazi mu, Šanji Harap jedva sme i da ga pogleda. Kao da se samom sebi približava, pljunuti on! Sigurno je njegov! Njegova krv, oči, lice! Čak i hod! Šta je, čika Šanji, pita ga dečak nekadašnjim glasom oca, baršunastim glasom nalik na zvuk orgulja. Ništa, jeca jedan glas iz tela Šanjija Harapa, ništa, samo je danas sve tako čudno, čak i sunce, gledaj, kao da ga neko pridržava, ne može da zađe.

Osmatračnica

Mladi Vìda je poslednjih dana već postao užasno džandrljiv, ne ustaje iz kreveta, ne jede skoro ništa, jedva je i vina okusio, a onda je iznenada rekao ocu da na prozorskoj rupi svake noći vidi neku veliku crnu pticu kako kruži tamo gore, a kada se spusti, on će umreti. Čika Vìda bi mu najradije rekao da noću nikakve ptice sem sove ne kruže nebom, te da prozor nije okrugao, nego četvrtast, mora da je samo njegov vid oštećen, ali nije ništa rekao, samo je napravio strašilo od metle, užadi, ma nema ovde nikakva ptica da preleće. Kada bi ga pitali čemu sve to, ćutao je, a onda bi ipak progovarao. U roku od nekoliko dana svi su već znali da ovde ptica verovatno ipak preleće, premda narod u ovim krajevima nije sujeveran. Bereš se kleo u kafani kod Mišija da i on vidi ptice i danju i noću, pa šta? Gde, zapitkivao ga je nezasito Lajoš Mere, koji u poslednje vreme jede golubove, ali ih sad već jedva nalazi. Niko nije bio dobro raspoložen, i noću su kriomice vrebali pticu, ali nju je video samo mladi Vìda u svojim čudovišno bolnim noćima. A onda je njegov otac iznenada banuo kod popa sa željom da razgovara sa njim. Sa mnom, upitao ga je stari pop zabrinuto, zbog čega vi želite da razgovarate sa mnom?

Sveštenik je večito bio nervozan kada bi neko hteo da razgovara sa njim, naročito ako taj neko dolazi iz Krive ulice, u kojoj niko ne ide u crkvu, da o drugim stvarima i ne govorimo. A ako taj neko kojim slučajem i ne dolazi iz Krive ulice, i tada je bivao nervozan, jer tako retko neko svraća kod njega s namerom da s njim priča, tako da sada mora da je neka velika nevolja iskrsla. Stajao je u baštici pored svešteničke kuće, jer je već sasvim dovoljno stajao, sedeo, ležao tokom dana, i do crkve je već bio svratio, pogledao je već kroz svaki prozor, otvorio sva vrata, i, premda beše neženja, nije mogao shvatiti šta li to ostali sveštenici rade svaki bogovetni dan, iz godine u godinu. U bašti čovek može nekako i pred samim sobom da nestane, pomišljao je, jer je i dokolica greh, kad ono, evo, banuo čovek i ni manje ni više nego baš s njim želi da razgovara. Sedite, reče mu bezvoljno, a onda se seti da se nema gde sesti, hoćete li da uđemo? Čika Vìda reče da je njemu svejedno, neće on dugo zadržavati gospodina sveštenika, samo ga je, eto, ugledao kako stoji napolju, pa ga se iznenada setio. Šta je posredi, upita pop sluteći zlo.

Pop je iz viđenja poznavao čika Vìdu, jedno vreme je često navraćao u Krivu ulicu, ali tamo su ljudi ovog godišta skoro svi isti, a sada i nije bilo važno koji je čika Vìda među svima ostalima, nego da konačno kaže šta hoće, pa nek ide s milim bogom. Daće mu jednu Bibliju, pomisli on, ali pitam se čemu? Ipak bi bolje bilo da uđemo, reče mu, jer ničeg se drugog nije setio, ali stari nije hteo, on je samo želeo da ga pita da li gospodin sveštenik ima običaj da se sreće s Bogom? Vruće je bilo, na ulici nigde žive duše, i autobus tek kasnije dolazi, na nebu nigde ni oblačka, a vazduh nepomičan. Pop obrisa čelo, a onda oprezno upita, je li da se vi sada šalite? Ma, ne šalim se ja, negodovao je stari, nemam ja sada ni trunke volje za šalu, verujte mi na reč. Ako sam nešto loše pitao, izvolite me ispraviti, kako onda to ide? Kažete da se ne viđate s njim? Mislite li, upita pop taktično, da Gospod živi negde ovde u okolini? Stari ništa nije odgovorio, samo je buljio preda se, i naslanjao se na biciklo kao da se bojao da će pasti. Niste li vi, čiko, možda pijani, upita ga pop pomirljivo, uđimo ako vam nije dobro. Ma, kakvi, reče stari, i zaista, ono što ga je obuzelo nije bila nesvestica, već plač.

Služba jednog seoskog popa prilično je jendolična, sveštenik se nije ni sećao da se ovde išta i dogodilo, osim što je jednom prilikom jedan mladić sa dugačkom kosom, iznebuha, bosonog banuo kod njega s neobičnom vešću da je on Isus Hristos. Sveštenik ga je ponudio supom s rezancima, što je ovaj bez ustezanja prihvatio, a onda ga pitao kojim autobusom je došao. Kasnije je pomišljao da Hristosom ipak treba da se bavi katolički pop, i s neophodnom ljubaznošću preusmerio ga u drugu parohiju. A vazda prisutnoj gospođi Hiše rekao je da je ipak čudno da Spasitelj saobraća sa đačkom povlasticom, jer se na autobus koji polazi u petnaest časova samo s njom može ući. Udovica Hiše bila je nekakva svaštara u svešteničkoj kući, i svojim prisustvom ona je popa uglavnom podsećala na prolaznost, kao i na to da bi se zapravo, u krajnjoj liniji, mogao i njome oženiti, drugih obaveza jedva da je i imala. Sada, međutim, nema ni gospođe Hiše, ni rezanaca, a ovaj čovek je maločas tvrdio da mu je konj nestao, da mu je sin na velikim mukama i na izdisaju, i da bi on želeo da razgovara s Bogom. Od tog trenutka zavladala je tišina.

Sveštenik je tek kasnije osetio da su mu od zbunjenosti usta ostala otvorena, a to znači da treba nešto reći, užasno, pokulja iz njega saučešće, užasno. Pa jeste, reče čika Vìda sada već smirenije, mislio sam, kada sam vas ugledao, da bi onom nekom tamo gore trebalo reći da to što radi stvarno nije u redu. Pa kakav je to način, molim vas, ima pet godina kako mi je žena umrla, pa dobro, bila je bolesna, a sada i sin, već godinama, povrh svega još i konj, a ja nikada nisam krao, ni od koga, niti pljačkao, ni ubijao, pa šta mu to onda stalno kod mene smeta? Ako mi i konj ode, onda neka nosi i mene do đavola, ništa sam bez njega, ne mogu više čestito ni da hodam, na bicikl više ne mogu da sednem, samo ga guram pored sebe da se imam na šta oslanjati, pa šta mu je to onda skrivio Šandor Vìda? Pop je pokušao da mu objasni da to ipak nije tako jednostavno, te da do Boga čovek dospeva kroz veru, ali čika Vìda ga više nije slušao, tek se kasnije oglasio, nema veze, vi mu svakako recite da je to jedan veliki nitkovluk. U stvari, ne, on će mu sam reći, jer njemu je svega ovoga već dosta. Ako ga nema, nema ga, ako ga ima, onda neka shvati to, a on će naći načina da mu to objasni, ako treba, i na onom svetu. Rekao sam ja i nadzorniku u fabrici, moliću lepo, nastavi on, čovek samo trpi, trpi, ali sve ima svoje granice.

Čika Vìda beše pristojno obučen, čiste pantalone, bela košulja, na nogama nekakve sandale, čak se i obrijao, pop je njegovo izlaganje smatrao logičnim, suvislim, nije mrmljao sebi u bardu, nije mucao poput pijanaca, u svemu ovome bilo je ipak nečeg sumanutog, stari sveštenik bi povremeno osetio da mu se muti u glavi, kasnije ga je pitao, a recite mi, jeste li kod lekara već bili? A onda je smatrao za bolje da ga isprati, da ga se ratosilja, jer već behu stigli do svakodnevnih tema, tè suša je, tè se probušio veliki kazan, tè ni kokoške ne nose redovno jaja. Ostavite bicikl ovde, hrabrio je starog, vratićete se po njega, ali sada požúrimo, odvešću vas kolima. Starac se s mukom uvukao u Trabant, a ni lekara nije radovala čitava ova situacija, ordinacija je već bila zatvorena za taj dan, i upravo iz tog razloga on je već uveliko pio neku mešavinu piva i ko zna čega još, što nećemo više nikada ni saznati, s obzirom da je tu drugu bocu sklonio u torbu. Uvek je mrzeo kada ga zovu kod samrtnika, na kraju krajeva, on je valjda ipak lekar ili koji vrag. Ovi nikad neće naučiti da umiru prepodne, pomisli on, ali odmah i pocrvene od stida. Idemo, reče zatim, i izvali se na zadnje sedište.

Pop beše loš vozač, ali su to, osim njega samog, naslućivali samo oni koji su mu vozili u susret, iza njega nikad nikog nije bilo, sada, međutim, saobraćaja jedva da uopšte i beše, nekoliko biciklista i pešaka teturalo se u omorini, uglavnom nasred puta. Prozori behu otvoreni, i, kada bi se za tim ukazala potreba, sveštenik im nije svirao, nego bi im se obratio s prozora automobila, izvinite, molim vas, samo malo! Docnije je već i stari tu i tamo viknuo s prozora, a onda reče, kad već idemo, mogli bismo usput potražiti i mog konja. Sad kad ste vi tu, valjda će se i Bog malo uljuditi. Pop je bio zbunjen, a onda se okrenuo, da pita lekara šta kaže na to, ali on ništa nije rekao, pošto je spavao. A stari je pokazivao gde treba skrenuti, i dok je sveštenik došao sebi, već behu izašli iz sela. Onda krenuše i dugo se vozikaše nekakvim zemljanim, kolskim putevima, među sasušenim, izgorelim parcelama, po ispucalim ledinama, pašnjacima, ali mu konja nigde ne nađoše. Čiko, iznenada prozbori pop, ja ću se sad okrenuti, i vratiću vas kući zajedno sa gospodinom doktorom. Starac izduva nos u jednu krpu, a onda reče da se više čovek ne može ni u Boga pouzdati. Zar ne biste mogli nešto da učinite, upita on kasnije, s jedva tinjajućom nadom. Šta, upita ga pitomim glasom pop. Mogli biste se bar pomoliti, reče starac, za mog sina, mog konja. Ja ne mogu. A mislim i da više nikada neću ni naučiti. Vidim ja već da i kod Boga to ide kao i svuda drugde.

Nešto kasnije reče, nije dobro ako se sad okrenemo, ovamo je bliže. Onda pokupiše nešto šljiva ispod jednog stabla kraj puta, nešto dalje ubraše malo zelene trave za kokoške, ubaciše u auto jednu veliku bundevu sa ivice puta, pospani lekar je ubrzo bio potpuno zatrpan letinom, docnije se i probudio, kada mu se primokrilo. Jesmo li još daleko, upitao je zevajući, sada već da, htede da kaže pop bez nade, jer nije više znao ni gde su ni zašto, i benzina je već ponestajalo, i, najzad, šta on uopšte traži ovde, u pustolini? Izašao je i čika Vìda, osmatrao je prazni horizont, a onda pogleda na nebo, i reče, tamo je. Šta, upita pop misleći na konja, ali ništa nije video. Ptica, reče starac prigušenim glasom, sine moj dragi. Recite mi, molim vas, upita on najzad, napušta li duša čoveka? Kako to mislite, upita pop. Jer, ako je tako, onda sad leti tamo, visoko. Ma, sve su to bapske priče, reče sveštenik prestravljeno, jer sad ju je već i on video, kružila je nebom tromo, mračno. I sada se spustila.

Beleška o piscu

Šandor Tar rođen je 1941. godine u mestu Hajdušamšon kod Debrecina. Po zanimanju je bio mehaničar, radio je preko trideset godina u debrecinskoj fabrici medicinske opreme. Kritika ga smatra jednim od najvećih majstora kratkih proznih formi: njegove pripovetke, kratki romani, novele i crtice prevedene su na nekoliko svetskih jezika. Tarovi tekstovi odudaraju od osnovnog toka savremenog mađarskog proznog izraza, jer se čvrsto vezuju za sociografsku književnu tradiciju. Svoje spisateljske teme on crpi iz svog sveta, iz sveta radnika i seljaka. Junaci su mu najčešće siromašni ljudi sa margine društva, koji žive na ivici egzistencije. Bio je izuzetno kritičan kako prema diktaturi i jednoumlju komunističkog sistema, tako i prema postkomunističkom, tranzicionom društvu poremećenih vrednosti. Njegove novele imaju izuzetno strogu, promišljenu kompoziciju, a jedna od njihovih najvećih vrednosti jeste jezik koji predstavlja svojevrstan amalgam različitih regionalnih i socijalnih dijalekata. Šandora Tara izuzetno su cenili njegovi poznatio savremenici, živi klasici mađarske književnosti. Pisac Adam Bodor, govoreći o Taru, rekao je: "Šandor Tar je ostao u onom miljeu koji su njegovi savremenici postepeno krenuli da napuštaju. On još zna od čega u bircuzu iznenada zavlada tišina." Pesnik Đerđ Petri (1943-2000) je o njemu rekao: "U Mađarskoj su se u poslednje vreme namnožili «pisci». Proporcionalno tome, smanjivao se broj onih koji znaju da pišu. Šandor Tar spada u te malobrojne izuzetke." Ironijom sudbine, posle dvehiljadite godine, nakon otvaranja dosijea mađarske tajne službe, otkriveno je da je Šandor Tar godinama bio komunistički doušnik u fabrici u kojoj je radio. Teško je podneo napade koji su stizali sa svih strana. Zdravlje mu je tada ozbiljno narušeno. Smrt ga je zadesila u njegovom stanu, 2004. godine.

Ove tri priče zapravo su poglavlja labavo povezanog romana pod naslovom Naša ulica.