Lajoš Gerndel

Ponoćni posetilac

Misterija je, nerazrešiva protivrečnost, zao geg života, zbog čega istina, onog trena kada je izreknemo, nestaje ili biva uništena, kao kad se za ukradeni dijamant koji skrivamo u maramici ispostavi da je samo bezvredan kamičak, kakvi se u stotinama hiljada talože na nestalna dna večnih reka, i voda ih izbrusi tako da na kraju postaju pljosnati, kao nekadašnje velike istine koje su postale opšta mesta. Naučio sam da iza izvesne granice spoznatljivosti drugi čovek za nas ostaje večita enigma, i ma koliko godine galopiraju, naša znanja o ljudskoj prirodi, o vremenu i smrti, jedva da su veća od znanja koje neki aligator može imati o hidroelektranama ili Eskimima. A gotovo čitav jedan ljudski vek deli me od one godine kad je leto izostalo, bio sam gimnazijalac, otac mi još beše živ, i živeli smo u provinciji. Nešto se poremetilo u sledu godišnjih doba, jer tek što je granulo proleće, a već nam se, sa svojim beskrajno dugim kišama i večito pištećim severcem, na glavu sručila jesen, te je u julu i avgustu u našoj kaljevoj peći ponekad tako uporno pucketala vatra, kao da se već bližio Božić.

U mom pamćenju je to ostalo kao neka nepomerljiva, večna statična slika, kao neko priviđenje koje nam vatreni žig svoje poruke ne utiskuje u pamćenje, već pravo u dušu, i to u njeno najosetljivije, najtajanstvenije središte: moj otac i jedan njegov prijatelj, izvesni Đeze Križan bi kraj kaljeve peći, srčući čaj, razmišljali i raspravljali o istini, o smislu života, o istoriji i o nedokučivosti ženske prirode – o stvarima koje su tada bile daleko od središta mog interesovanja, a o kojima bih i dan-danas tek mucajući mogao nešto izreći. Ne mogu, naime, da shvatim šta neke ljude nagoni na to da ništa ne hajući za sve radosti života, ostavljajući po strani sve probleme koje im pruža svakodnevna mučna borba za opstanak, utonu u razglabanja problema čiji se koreni s nebrojeno mnogo žilica i neuništivo vezuju za isprepletani i nerazrešivi krug pitanja postojanja ili nepostojanja Boga koji jedini može da polaže račune o misteriji postojanja. Život i smrt, determinacija i sloboda, muškarac i žena – sve sami povodi za nebrojeno mnoštvo metafizičkih troškarenja reči, kako bismo se utešili zbog sive svakodnevice i osvetili svojoj grešnoj prirodi. Ni danas to ne vidim drugačije, čak i ako sam od tada mnogo štošta i shvatio od smisla tih čajanki i razglabanja mog oca i njegovog prijatelja.

Jer obojica su imali dobre razloge da se osvete za svoju sudbinu. Moj otac, a slično njemu i Đeze Križan, bili su nosioci duhovne baštine onog srednjeg staleža kojeg je društvena kataklizma četrdesetih godina dovela gotovo na ivicu groba, a kako su još pride bili i Mađari, čovek bi mogao da pomisli da oni behu graničari nekakvog imaginarnog sveta, ne ljudska bića, već nekakvi duhovi. No ovaj put sam zacelo preterao, jer danas već ni ja ne dopuštam da se prevarim i da ne umem da razlučim šta je stvarno od onoga što deluje stvarno, a šta je imaginarno; to sve izgleda drugačije kako se smrt bliži, a drugačije kad čovek ima dvadeset godina. Samo sam želeo da nagovestim da su jednog dana, kao iz jednog helijumskog balona što se ravnomerno podiže, oni ispali iz vremena, i počev od tog dana njihov svakodnevni kontakt sa svetom u kojem su živeli ograničavao se na zarađivanje za životni minimum potreban za puko održavanje telesne razmene materija, te da ih epoha u kojoj žive i njihova lična karijera nisu zanimali ni koliko komšinicin pas ili horoskop. Vrhunac očeve tragedije bio je to što je, nakon što ga je prva žena ostavila, njegova druga žena (moja majka) umrla mlada od tuberkuloze, od čega je on postao još povučeniji i zatvoreniji. Rezonovao je da iza ove serije ličnih katastrofa radi nekakva zakonitost koja čeka na razrešenje, i da samo razrešenje te zakonitosti može da pruži objašnjenje za njegove neuspehe i zablude, i da ga samo to može zaštititi od novih udaraca sudbine. Sudbina Đezea Križana nije bila tako neutešna. On je u starom svetu bio trgovac na veliko, pa je, i nakon što mu je država oduzela radnju, a njega unazadila u pomoćnog prodavca, i dalje živeo svojim uhodanim životom neženje, koji bi povremeno, na nekoliko dana, ukrašavale devojke ne baš besprekornog morala. U svakom slučaju, moj otac i Đeze Križan su se dobro razumeli, i rvali su se sa paradoksima istine, ustanovivši da znaju veoma mnogo o istoriji, o oblicima ljudskog ponašanja, o mehanizmima funkcionisanja duše i duha, i da jedino Istinu ne poznaju, koja, u njihovom diskursu, daje krajnji smisao tom zakonu, iako bi, po završetku svojih iscrpnih rasprava ne jednom osetili da su se Istini sasvim približili. Tada bi delovali naelektrisano i produhovljeno, i čak bi sebi dopustili i taj luksuz da nakon velike količine popijenog čaja gucnu i čašicu jeftine industrijske klekovače, koju je moj otac držao pod ključem u jednoj od pregrada ormara, pored nekoliko albuma s poštanskim markama i numizmatičkim retkostima.

- Načuo sam neke rđave vesti o Eriki – rekao je u sred jedne takve čajanke Đeze Križan.

Nisam imao običaj da im prisluškujem razgovore, i da tog julskog popodneva koje je podsećalo na ranu jesen nije lila kiša, ne bih ni bio kod kuće. Na pomen Erikinog imena sam, međutim, načuljio uši u drugoj sobi, i, premda su vrata između dve sobe bila zatvorena, svaku njihovu reč sam jasno razabrao. Moja polusestra Erika bila je šest godina starija od mene i pre godinu i po dana otišla je u Bratislavu da radi kao konobarica. Retko je dolazila kući, a i kad bi došla, posećivala bi svoju majku, iako se dešavalo da nekoliko dana provede i kod nas. Oca nije volela ništa manje nego majku, iako mi se sad iz ove perspektive čini da nijedno od njih nije preterano volela, pa bih zato svoju prethodnu rečenicu morao da preformulišem i da kažem da joj moj otac nije bio ništa antipatičniji od majke. Rđave vesti o kojima je Đeze Križan obavestio mog oca bile su više rekla-kazala, ali su mog oca ipak uznemiravale. Po tim vestima, Erika je ostavila službu, i bavi se zanatom o kojem na čajanci samo spuštena pogleda priliči razgovarati. Može biti, naravno, da ni reč od svega toga nije istina. Ima, međutim, svedoka koji mogu da potvrde da je gotovo svake večeri viđaju u okolini kabarea i kafana sumnjivog glasa, i da tamo kontaktira s raznim strancima. Moj otac se trudio da odagna čak i senku sumnje oko Erike, ali svog prijatelja nije uspeo da razuveri.

- Ruku bih stavio u vatru za nju – rekao je kada je uveče ispratio Đezea Križana. Međutim, kad se vratio, videlo se na njemu da je u teškoj nedoumici, i da bi, pre nego što stavi ruku u kaljevu peć, navukao azbestne rukavice. Nedugo zatim, prvo se odlučio da napiše pismo ćerci, a onda mi je, preinačivši tu svoju odluku, saopštio da će radije lično da proveri te rđave vesti, i odmah je krenuo da se pakuje. Otputovao je najranijim jutarnjim vozom, obećavši da će se do ponoći vratiti.

- Kupi neku salamu i sir za večeru, ali kupi dovoljno. – rekao je. – Možda ću ti i sestru dovesti.

Nisam još bio punoletan, ali me je otac već odavno tretirao kao odraslog čoveka, i suzdržavao se od onih užasnih praktika koje se obično nazivaju matodima vaspitanja, ali koji ni najmanje ne služe tome da nas pripreme za život, nego da nas približe jednom u svakom svom elementu sterilnom, fantazmagoričnom biću, onoj idealnoj slici koja je rođena u glavi naših roditelja, poput neke (uglavnom deformisane) sume svih iskustava koje su oni u svom životu nagomilali. Moj otac nije želeo da me svakog časa vaspitava. Zadovoljio se time što bi povremeno prodiskutovao sa mnom o brigama koje ga more, i pustio me da radim po svom nahođenju. Ovoj svojoj samostalnosti se i jesam i nisam radovao. Nisam se radovao onda kada sam morao da osetim svu težinu odgovornosti svojih postupaka. Onu vrstu paternalizma, koja me upravo oslobađa težine odgovornosti, nikada nisam poznavao. Rano sam, međutim, spoznao usamljenost, usamljenost odraslog čoveka, koji je odgovoran za svoje postupke i svoju sudbinu, i tu odgovornost ne može ni sa kim da podeli. Ta usamljenost me je ponekad nepodnošljivo tištala. Pa ipak, ne mislim da je moj otac neispravno postupio što je meni poverio da se sam staram o svojim brigama, i to ni tada, a ni danas, ne pripisujem njegovoj ravnodušnosti ili njegovom nedostatku ljubavi. Dostojanstvo usamljenosti i nezavisnoti za mene je vrednije od mirne neodgovornosti bitisanja u stadu.

Drugojačije su stajale stvari s Erikom. U svim emotivnim vezama, bilo da je reč o prijateljstvu, ljubavi ili odnosu roditelja i deteta, ima neka ludačka crta u kojoj bujaju otrovni cvetovi ljubomore, mada iz ove crte potiču i predanost i požrtvovanje. Čovek zdrave pameti jasno može u sebi da razgraniči ljubavno od prijateljskog osećanja, i prijateljstvo od puke simpatije. Ali odnos mog oca prema Eriki bio je prilično zamršen. Ponekad bi s takvom vehemencijom pokazivao svoja osećanja prema mojoj polusestri da se to već graničilo sa neukusom, i možda bi čak dalo povoda i za neke nesporazume. Drugom prilikom bi, pak, postupao prema svojoj ćerci kao prema nekom detetu u zabavištu ili prema nekom retardu kome treba objasniti čak i to čemu služi WC-papir. Jedno je, ipak, sigurno: s budnom pažnjom je pratio razvoj njene sudbine, a ja napose mogu samo da nagađam šta se skrivalo iza tog njegovog mučno promenljivog ponašanja. Prva žena se pod nerazjašnjenim okolnostima razvela od mog oca. Nije je moj otac prevario, navodno se nikada nisu svađali, navodno su bili vrlo srećan par. Možda se prva žena mog oca bojala da je pored mog oca, koga su u bilo kom trenutku mogli proglasiti zadrtim reakcionarom, čeka odricanje i beda, tako da joj je moj otac sam predložio da se raziđu. O svom prvom braku otac je retko govorio. Proglasili su ga reakcionarom, ne upotrebivši pridev zadrt, a nisu mu uzeli ni diplomu geometra, ali prva žena mu se tada već bila preudala. Erika je odrastala čas kod majke, čas kod nas, i otac je, nakon što mu je druga žena, moja majka, tako mlada umrla, svu svoju nežnost i ljubav koja se graničila sa opsesijom, potrošio na Eriku. Jasno mu je bilo da ne može da lancima priveže svoju ćerku uza se, ali mu je trač koji je čuo od prijatelja poslužio kao izgovor da je barem na nekoliko dana namami kući. Možda je nameravao da joj kod kuće nađe nekakav posao, ali to bi bio uzaludan napor, jer bi Eriku njena skitnička krv oterala iz grada čak i da su je kojim slučajem smesta proglasili za gradonačelnicu.

Nisam sačekao ponoć, pa sam tek sutradan prepodne razmenio nekoliko reči sa svojom sestrom. Videlo se da je protiv svoje volje došla kući, ali čime ju je moj otac namamio, to mi nije otkrila. Videlo se i da joj se u životu dogodila neka velika promena. U njenom ponašanju nije bilo ni traga od one detinje nepromišljenosti zbog koje je – uzalud je bila šest godina starija od mene – nikada nisam shvatao ozbiljno. Ne bih, međutim, mogao da tvrdim da se uozbiljila. Pre bi se reklo da se ulenjila.

Da, to je bio moj prvi utisak o njoj. Iz njenog pogleda nestala je ona nekadašnja živahnost i koketerija, kao da ih je i ranije koristila samo kao masku. Sve u svemu, činila mi se pomalo tuđa, a to sam joj i rekao. Bila mi je kao neka otmena, daleka rođaka koja ima puno para, a posla utoliko manje, i koju su muž, rođaci, baš svi, toliko razmazili, da se ona po ceo dan samo dosađuje. Erika me je uveravala da od svega toga ni jedna jedina reč nije istina, i da, na žalost, veoma naporno radi te da joj od umora ponekad klecaju kolena. Očito je lagala, i ja sam odjednom osetio potrebu da je priupitam o radostima noćnog života, ali nisam želeo da intimiziramo. Bila mi je samo polusestra, šta me se tiče da li je kurva, mislio sam. Nikada se nismo preterano oduševljavali jedno drugim, pre bi se reklo da smo se naprosto podnosili, kao dva brodolomnika koje je voda sa različitih brodova izbacila na isto ostrvo, i koji sad na neki način moraju da podele iste brige ako žele da prežive. Celo prepodne smo samo nas dvoje bili u kući, a onda smo otišli da ručamo u obližnju narodnu kuhinju. Posle ručka Erika me je pozvala na čašu limunade u kafanu Orlovo gnezdo, koja je, nedostojna svog imena, čamila na najlepšem mestu u centru grada, između tri crkve, i toliko je već bila ofucana, da bi iole čestit čovek tek retko u nju kročio.

- Ostajem samo nekoliko dana – rekla je Erika.

- Nema veze, otac nam je ionako vrlo srećan.

- Jesi li još nevin? – upita Erika.

- Kakvo pitanje...

- Nisam želela da te zbunim.

- Otac bi nam se jako rastužio kad bi ga razočarala.

Ne znam da li je shvatila aluziju, u svakom slučaju, izdržala je moj pogled i rekla:

- Svako je obavezan da živi svoj život.

E, od toga nisam postao pametniji. Tih obećanih nekoliko dana Erika je bila prinuđena da provede kod nas, jer su rođaci drugog muža njene majke baš letovali kod nje, i u stanu nije bilo više ni toliko mesta da se na pod stavi jedan džak od slame. Erika ih je svako popodne posećivala, ali nije se dugo zadržavala kod njih. Očigledno je bilo da se strahovito dosađuje, a iz nekog razloga izbegavala je i mog oca i mene. Do podneva bi se izležavala u krevetu, a posle sedam uveče bi se zakucala pred televizor, i svejedno da li ju je emisija interesovala ili ne, do kraja programa ne bi ustajala sa stolice. Napomenuo sam ocu kako mislim da se Erika veoma promenila, ali mi je otac odgovorio da mi se sve to samo čini, i da on misli da je Erika došla kući da se malo odmori, a možda joj je malo i dodijao velegradski život, pa sad razmišlja da ovde kod kuće nađe sebi muža. Ne znam kako su ocu padale na pamet takve budalaštine, ali on je toliko verovao u njih da ga apsolutno nije zanimalo šta mu ćerka po ceo dan radi. Đezeu Križanu je otkrio da se on, otkako mu se Erika vratila kući, potpuno smirio i da je veoma zadovoljan, jer dobro je kad je porodica zajedno i kad su svi srećni. Prijatelj je shvatao njegova očinska osećanja, a onda su počeli da diskutuju o tome da li je Gergei bio izdajnik ili je, možda, ipak on bio onaj pravi patriota, te o tome da li su Mađari promašili put kojim treba da idu nakon Nagodbe (1867) ili su se naprosto našli na prinudnom koloseku. A budući da prohladno vreme i kiša nikako nisu hteli da prestanu, ovih nekoliko smrtno dosadnih dana bez ikakvih događanja meni su se činili takvima kao da je Zemlja odista prestala da se okreće, kako bi do večnosti okamenila jedan turoban, ali u osnovi ipak idiličan trenutak našeg života, u kojem niko onako istinski nije srećan, pa ipak je svako zadovoljan svojom sudbinom. O, kako još od tada umem da mrzim takve iluzije!...

Zaista sam još bio nevin, premda sam se svake večeri sastajao s jednom drugaricom iz razreda, i obline i doline njenog tela sam već prilično dobro poznavao. Inače, igrao sam fudbal u gradskom omladinskom klubu, i posle treninga bih svraćao u čardu nedaleko od fudbalskog terena. U toj sam krčmi uhvatio na delu Eriku kako se u hodniku ljubaka s nekim mladim regrutom. I ona je mene primetila i blago pocrvenela. Kada sam se s prijateljima udaljio, prišla mi je i pozvala na časak u stranu.

- Ništa nisi video, jasno? – rekla je.

- Pa naravno.

Za sve to vreme moj otac je verovatno mirno, uz čaj, divanio sa svojim prijateljem, razglabao o prohujalim vremenima i o smislu života, a možda je pomenuo čak i položaj zvezda, iako nije bio sujeveran.

Još istoga dana u sitne sate neko je pozvonio na vratima. Moj otac nalazio se upravo u kuhinji, a ja sam otišao do vrata da pronjuškam ko bi to mogao biti.

Strahovito se plašio nenajavljenih posetilaca. U karatamnoj noći pred kućom je stajao jedan karatamni Crnac, na licu su mu beličasto sijale zvezdane oči.

- Zovem se Hamilton Ficdžerald Mbumbo, dolazim iz zemlje stepskog sokola, iz Malavija, nekadašnje zemlje Njasa – izustio je, i upitao mog oca da li razume engleski. Pretpostavljao sam da je Hamilon Ficdžerald Mbumbo bio prvi i još zadugo poslednji Afrikanac koga je groznica ubrzane seobe i putovanja narodâ u modernom dobu dovela u naš pospani gradić koji je zastao u razvoju još negde u devetnaestom veku, pa je zato moj otac neko vreme bez reči stajao pred njim, razmišljajući da li mu se sve ovo priviđa ili je neki putujući cirkus stigao inkognito u naš grad, ili se, ne dao bog, radi o nekom crnačkom špijunu, ili je to ipak samo neki običan Ciganin, nešto crnji od uobičajenog, koji, predstavljajući se lažno kao Crnac, pokušava da mu iskamči pare.

- Ne znam engleski – rekao je zato odbojno. – Mi smo Mađari.

- Ja ne govorim mađarski – ražalostio se Crnac, pokušavajući da na slovačkom razvije komunikaciju koja je teško otpočinjala. – Ali, kao što vidite, gospodine Baranj, slovačkog sam već pomalo i naučio.

- Milo mi je – suvo je odbrusio moj otac. – Otkud znate moje ime? I šta želite?

Crnac je uljudno i na nekom potpuno neprevodivom slovačkom jeziku, pa ipak sasvim jasno, saopštio mom ocu da bi želeo da priča s Erikom.

- Vi poznajete moju ćerku?

- O da, odlično je poznajem – rekao je Crnac, i kako su mu se usne razvukle u osmeh, bljesnuše mu beli zubi, tako da je moj otac skoro oslepeo.

Svi smo proživljavali dramatične trenutke. Na televiziji je upravo išla neka italijanska komedija u kojoj se glavni junak, neki siromašni italijanski žderač špageta upravo spremao da namagarči nekog bogatog italijanskog žderača špageta, kada je otac iznenada kročio u sobu i uključio svetlo. Tako je dostojanstveno stajao pored prekidača za svetlo kao neki državnik koga su upravo obavestili da je dvorskim pučen zbačen s vlasti. Oštrim pogledom je odmerio Eriku, a onda joj smirenim glasom rekao:

- Nekakav saracen te traži.

Erika nije ni okom trepnula i, prenemažući se, ustala je iz fotelje koju je privukla televizoru, kao da je sve do tada bila privezana za nju.

- Nije valjda Hamilton? – upitala je.

- Nekakva ptica – rekao je otac ledenim glasom. – Nekakav orao, ili tako nešto.

Erika se ogrnula onom ljubičastom kućnom haljinom koja je nekada pripadala mojoj pokojnoj majci, i prohujala pored oca u hodnik. Svog gosta nije smela da uvede u sobu, već ga je u kuhinji ponudila da sedne. Razgovarali su prilično glasno, činilo mi se da se svađaju, ali ni reči nisam razumeo od njihove diskusije, pošto su vikali na engleskom. Za to vreme očeva samokontrola počela je opasno da se kvrči, i on je sve nervoznije poglédao prema kuhinji – biće da je svrgnutom vladaru doprlo do svesti da pučisti svakog časa mogu da mu provale vrata. U nekoliko kratkih rečenica se obavestio šta se to otprilike događa u kuhinji, a onda je uzeo flašu, i ostavljajući svako lepo ponašanje po strani, onako pošteno je povukao iz nje, dvaput. Video sam na njemu da proživljava katarzu. Ko zna šta bi se još dogodilo da Crnac uskoro nije otišao. Čuli smo kako Erika zaključava vrata za njim, i čuli smo bat gostovih koraka kako se udaljava pod pendžerima. Otac je bio van sebe, i tako je nasrnuo na Eriku da sam pomislio da će je odmah ubiti.

- Gde si tako dobro naučila engleski? – urlao je.

Od jezivog glasa, koji je verno oslikavao buru u očevoj duši, Erika se na trenutak preplašila.

- Pa na kursu – rekla je. – Jedna konobarica mora da zna...

- Pitao sam te: kako ovako dobro?

Erika se izmigoljila kraj njega i otišla u pravcu svoje spavaće sobe, ali se kod vrata zaustavila, stavila ruke iza leđa i ramenima se naslonila na bela dvokrilna vrata.

- Hamilton mi je jako puno pomogao – izustila je.

Otac je divljao.

- Mogu misliti! Ko ti je taj Crnac?

- Muž – odgovori Erika prigušenim glasom.

U ovoj tački moja pripovest bi mogla i da se završi, jer je konačno stiglo objašnjenje za misteriju kojom je bila obavijena čudna promena u ličnosti i prirodi moje sestre, objašnjenje koje na priči više nije moglo ostaviti ni najmanju mrlju misterije. Moja sestra se, dakle, krišom udala za jednog Crnca, i najverovatnije sad čeka dete od njega. Želeo bih, međutim, da naglasim i to da se stvari, u svetlu obelodanjene istine, nasuprot svim konvencionalnim verovanjima, ne prolepšaju, već samo na trenutak pokažu sve svoje detalje i svoje istinske dimenzije. Nakon odlaska stepskog sokola Erika je momentalno napustila očevu kuću. Otac je, pepeljastobledog lica, ali nemo posmatrao njeno spremanje, i nije joj otpozdravio kada je Erika, noseći jedan kofer i omanju platnenu torbu izašla u noć. Moja prva misao bila je da se moj otac još uvek užasno ljuti. Ali danas već stvari vidim drugačije. Šokiranost mu je tad oduzela reči, kao kad od nešto jačeg udarca na nako vreme izgubimo vid.

Sledećeg jutra našao sam oca kako leži u krevetu, i pomislio sam da je mrtav, ali samo je bio u nesvesti. Odmah sam intervenisao, pozvao sam hitnu pomoć da ga odnese u bolnicu. Želeo sam da ga posetim popodne, ali bio je smešten na intenzivno, pa me nisu pustili. Još uvek nije bio pri svesti. Kasnije je na časak do mene svratio Đeze Križan, sav potresen, glasom klonulim od saučešća, rekao mi da je moj otac najverovatnije doživeo moždani udar i da mu je stanje kritično. Bio sam potpuno očajan. Da sam se sâm našao u blizini smrti, možda ne bih ni shvatio u kolikoj sam opsanosti. Vlastita sudbina me nikad nije toliko zanimala kao sudbina drugih, meni bliskih ljudi.

Te sablasne noći san me je zaobišao u širokom luku, i bilo je već oko ponoći kada me je iz jezovitih maštarija prenulo zvrndanje zvonceta na kapiji. Pomislio sam da se Erika vratila pošto je saznala za očevo tragično oboljevanje. Nisam mogao znati da je Erika tada već bila iza sedam gora i sedam mora, ostavivši bar tuce državnih granica za sobom. Na vratima je stajao jedan srednovečni muškarac mladalačkih pokreta, ali zrelog pogleda, koji me je molio da ga pustim unutra, rekavši da donosi vesti o mom ocu. Rado sam ga zato pustio, premda se nisam mogao setiti da sam ga ikada pre toga video. Svojim samouverenim nastupom i simpatičnim ponašanjem odmah je stekao moje poverenje. Spadao je u onu retku vrstu ljudi o kojima u prvom trenutku već znamo da nemaju podle, zadnje namere. Nevoljno sam samom sebi priznao da sam mu, iako jedva da je i reči progovorio, odmah slepo poverovao. Nakon što sam ga ponudio da sedne u dnevnoj sobi, čovek je odmah prešao na stvar.

- Došao sam da te smirim – rekao je. – Tvoj otac nije imao moždani udar. Lekari nisu ustanovili nikakve promene u njegovom organizmu. Otac ti je zdrav kao dren. Doživeo je strahovit šok, ali izvući će se on.

- Vi ste lekar? – upitao sam ga.

- Tako nešto.

- I poznajete mog oca?

- Da. Odavno i veoma dobro ga znam.

- Bogami, nas je baš posetio Gospod – uzdahnuo sam.

Čovek je klimnuo glavom.

- Bukvalno tako – rekao je.

Pitao sam ga da li mogu nečim da ga ponudim, ali mi je on uljudno stavio do znanja da niti puši, niti pije, a da ne voli ni čaj, ni kafu. Uostalom, uskoro će ionako morati da produži dalje.

- Tvog oca će podrobno da pregledaju na neurološkom odeljenju bolnice – rekao je, i ja sam mu bio zahvalan zbog taktičnosti što je umesto živčanog odeljenja rekao neurološko. – Ali će posle sve da se dovede u red.

- Je li to sigurno?

- Apsolutno sigurno. Meni možeš da veruješ.

- Ipak, kako možete biti toliko sigurni? – pitao sam ga.

Čovek je izbegao direktan odgovor. Ustao je od stola, i, mada je bez sumnje prvi put bio u našem stanu, već se kretao vrlo opušteno. Pala mi je na pamet zastrašujuća misao da sve zna o nama, čak i stvari za koje ni mi sami ne znamo. Osmotrio je vazu na stočiću desno od kanabeta, i poput kakvog trgovca antikvitetima proučavao je nekoliko trenutaka, premda je nije pipnuo. Kada se okrenuo i ponovo me pogledao, u očima mu je zasjala ljubazna ozbiljnost. Rekao je:

- Tvoj otac je trebalo da zna da je smisao života nemoguće objasniti, on se može samo shvatiti. Shvatiti, iako za njega ne postoje reči. Postoje trenuci u našem životu kada se sve tajne pred nama najednom otkriju, i nemamo potrebe za rečima. Posle toga svoj život može promeniti samo onaj ko je kadar da voli.

Začarano sam ga slušao, i pre sam živcima razumeo ono što govori, nego razumom. A on je ovako nastavio:

- To isto važi i za istinu. Istinu je nemoguće izgovoriti. Ono što izgovorimo, to više nije istina. Tvoj otac je doživeo trenutak kada se njegovo znanje u deliću sekunde proširilo do beskraja.

Tada se desilo to, da više nisam mogao da ga gledam u oči.

- Tvoj otac još uvek voli svoju prvu ženu koja ga je kukavički napustila. I u svojoj ćerci voleo je nju.

- Ko ste vi? – upitao sam.

Čovek uopšte nije obraćao pažnju na mene.

- Njegova prva žena uskoro će obudoveti. – rekao je. – Ali neće se vratiti tvom ocu.

Rekavši to, on otide, ne pruživši mi čak ni ruku. Otac mi se zaista uskoro oporavio, i ne mnogo pre svoje smrti, kada je uzeo u ruke moju matematičarsku diplomu, priznao mi je da još uvek voli svoju prvu ženu, koja se nakon smrti svog drugog muža po treći put udala, ovog puta za jednog policijskog oficira, njenog vršnjaka. Od Erike smo još krajem tog jesenje svežeg leta dobili pismo, i u njemu se moja polusestra pohvalila da joj je svekar poglavica, a da ona ima poseban bazen kod kuće samo za sebe i da ima jednog pitomog lava, i da će uskoro da se porodi. Iz njenog drugog pisma saznali smo, pak, da su Hamiltona Ficdžeralda Mbumboa, stepskog sokola, zarobili partizani Patriotskog Fronta, a da je ona sa svekrom pobegla u Zair. U trećem pismu nas je obavestila da se udala za jednog kršnog pukovnika Patriotskog Fronta. Nismo dobili više pisama od nje.

(1988)

Beleška o piscu

Lajoš Gerndel je mađarski pisac iz Slovačke i nije sasvim nepoznat srpskoj čitalačkoj publici. Rođen je 1948. u mestu Leva, a diplomirao je na Filološkom fakultetu u Bratislavi, gde i danas živi i radi kao urednik uglednog mađarskog izdavačkog preduzeća „Kaligram“. Može se reći da je Lajoš Grendel jedini istinski predstavnik magičnog realizma u mađarskoj književnosti. Po sopstvenom priznanju, na njega su najviše uticali veliki latinoamerički pisci Borhes, Markes i drugi. Najznačajniji romani Lajoša Grendela su Bojevo gađanje, Transmisije (kod nas u prevodu Save Babića kao Misija Trans), Galerija i drugi. Grendel je takođe i jedan od najvećih majstora savremene mađarske pripovetke. Najznačajnije Grendelove zbirke pripovedaka su Sadržina kofera i Vicevi onirizma. Ova pripovetka preuzeta je iz zbirke Vicevi onirizma.