Đerđ Serbhorvat

Dole u klubu

Hommage á Patrik Ouřednik

Sećam se kako smo išli ulicom, najlonske košulje i lakirane cipele, cigara bez filtera u ustima a ispod miške friški primerak novina, sveže olovo samo što se ne puši sa njih. Jurimo sa sednice sindikata na sednicu uredništva, ali pre toga svratimo časak u bife partijske zgrade, a posle toga dole, u klub, jer je konjak tamo jeftiniji, a posle se više ničeg ne sećam.

Sećam se, mi smo još znali da pišemo za novine, mi smo zanat pekli kod velikih staraca, znali smo šta je šlajfna, zaključenje broja, jezik, desk, ma ni potrčko nisi mog'o biti bez toga. Diktirali smo daktilografkinjama, to je bio pos'o, rukom, onako iz zgloba iz prve potrefiti, a ne s ovom kakosezove mašinom, pa onda stoput ispravljati, jok. Mi smo još pisali, jer su veliki starci učili zanat pre rata od još većih staraca, stručnjaci su to bili, u malom prstu su držali sve marifetluke zanata, i posle smo s njima pili konjak u bifeu, jeftinije je bilo tamo sa novinarskom legitimacijom, a kad bi se podnapili, nije nas bilo više briga ni da li je stvarno jeftinije, a veliki starci su nas puštali da im mi isplatimo konjak u kafani. Tada se još znao red. U to vreme sam se sprijateljio sa Joškom koji je isto pisao za novine, a pisao je i novele, a pisao je čak i jednu veliku studiju o socijalizmu, koju nikada nije dovršio.

Sećam se, u to vreme informacija je još bila informacija, do nje si morao doći, morao znati doći, a veliki starci su znali i kako se to radi, s kim moraš održavati kontakte, informacije se nisu za džabaka razmenjivale, a ne k'o danas, samo uključiš mašinu pa samo naviru bez kraja i konca, a zašto, s kojim vražjim ciljem, to više niko i ne zna. Dok popiješ nešto s nogu dole, u klubu, eto ti gotovih novina, al' nekada davno trebala su ti dva puna dana da pribaviš neku informaciju, i onda smo diktirali ono što smo napisali, i onda bi dolazili veliki starci i sve lepo preformulisali, jer to je bio red, a posle njih dolazio bi partijski sekretar, i on bi preformulisao, da bi na karju sve to preoblikovao i glavni urednik. E, to su bila prava zlatna vremena, to je bilo novinarstvo!

Sećam se, družili smo se sa mladim piscima, urednicima, dovodili su glumice i studentkinje sa fakulteta. Koliko samo ovi književici mogu da popiju, pa u tome čak ni veliki starci ne mogu da im prismrde, a oni su bar znali pošteno da piju, znalo se u to vreme i šta i kako. I onda bi nas poneo žar polemike, te socijalizam i kapitalizam, te etika i taktika, te jugoslovenski Mađari su najveći lafovi među Mađarima, te mi sleva obilazimo levicu, k'o što smo i Fićom sleva obilazili kamione u planinama, kad smo leti išli na more, jer tad se i to moglo priuštiti, sistem je bio takav da si mogao priuštiti sve, a ne kao ovo sada. Joška je odma' kupio Zastavu, svetlosmeđu hiljadu tristotku. To je bio pos'o, burazeru!

Sećam se kako smo sedeli dole, u klubu, sa raznim književnim i pitaj boga kakvim sve urednicima, razgovaramo o Đerđu Lukaču i o estetici, raspravljamo o socijalizmu sa ljudskim likom i o situaciji u Vijetnamu, Čehoslovačkoj i Poljskoj, kako kad, a narafski i o onim jadnim i bednim Mađarima iz Mađarske kojima smo nosili i prodavali konjak, lumpovali po Segedinu. A onaj Joška, kako je samo znao da vodi rasprave, čak je jednom i Hegela citirao, da, baš tamo, u Segedinu, u ribljoj čardi, jer i tamo smo raspravljali i lumpovali. Ne sećam se više tačno koliko smo gde slumpovali, jer tol'ko si mog'o da se troškariš od plate i prodatih konjaka, da je to ludo.

Sećam se, raspravljali smo i o nacionalnom pitanju, jer uvek su bile neke sednice, sindikat, uredništvo, partija, odbori, udruženje novinara i pisaca, zbor stvaralaca i izdavača, i na kraju smo uvek završavali dole, u klubu. Pa onda ko je nacionalist, a ko nije, bratstvo-jedinstvo, samoupravljanje, jugoslovenstvo, ovo-ono, nastavljali bi raspravu dole, u klubu, jer u to vreme ljudi su još normalno razgovarali, a ne kao ovo danas, sede po ceo dan pred ovom kakosezvaše mašinom i to je to. Mi smo još znali ko je kome ko, ko kako živi, ta ga muči, znao sam čitavu Joškinu familiju, jer mi smo još razgovarali, sedeli za kockastim stolovima, jeli fini kulaš sa pasuljem il' ovčiji paprikaš dole, u klubu, a posle pili pivo i raspravljali da li je dobro što je ovako i šta nosi budućnost, a znali smo i da planemo katkad, ali tada bi došli veliki starci, samo bi seli za sto, naručili konjak i rekli: no-no! I mi smo ih slušali, njima se moglo verovati, znali su oni šta je zanat, sa njima se nije raspravljalo, nisi ni mogao, nisi ni trebao, a oni sami nikad raspravljali nisu, dovoljno je bilo da podignu kažiprst i još jednom kažu: no-no!

Sećam se, sistem je još funkcionis'o, čak je i stvaralačke slobode bilo, ja sam oš'o Fićom na more i pisao zdravo dugačke pesme, jer su časopisi plaćali po stihu. Onaj Joška otiš'o na čitavu jednu godinu na more da napiše roman, uz'o stvaralačko odsustvo, mi ga posetili, al' mu roman nikako nije napredov'o, jer je bilo prevruće na moru ili je duv'o vetar, al' baš jako, a i vino je išlo dosta dobro s prženom ribom, lignjama, račićima i školjkama, pa nešto zapelo s pisanjem. Pitali veliki starci, a šta ti je ovo?, kak'e su mu to sad pesme, svi ovi plusevi i razni znaci, nigde rime, heksametra, jamba, rekoše, a mi smo buljili u njih k'o tele u šarena vrata, al' oni nisu odlazili ni na sindikalno, ni u partiju, njih tamo nisu pripuštali, pa nisu znali šta je to avangarda, napredak u umetnosti i sve ostalo, da je to sve internacionalno, da je to dobro, da vode napred, te takve pesme. Ali mi smo ušli u partiju, red je bio, i tamo smo raspravljali o tome je li skretanje ili nije skretanje, je li narodni ili nije, je li nacionalist ili nije, te estetika, progres, te šta je cilj umetnosti, šta joj je zadatak, a naročito o tome u čemu bi se sastojao dodatni umetnički zadatak pripadnika neke narodnosti, kakav je dijalektički odnos radničke klase i inteligencije, kojoj smo mi pripadali, jer mi smo osećali da radimo, radnička klasa inteligencije, duhovni rad, to je ta dijalektika kojoj mi pripadamo, eto nas u njoj, radimo kao ludi. A cenjena je bila, ipak, ta radnička klasa, zajedno sa seljacima, uveravali smo se u to na svojim reporterskim putešetvijima po selima, shvatali smo, doduše, da pravi radnici i pravi seljaci žive teže od nas intelektualnih radnika-seljaka, ali dalo se primetiti da i taj pravi radnik-seljak kupuje stilizovani nameštaj i nove traktore, da se bogati i da se na porodicu manje koncentriše, svud samo po jedno-dvoje dece, sve pusta materija, mat'rijalizam, lakomost, jer treba mu auto i još koji hektar zemlje, sinčiću motorče a ćerkici sobna garnitura.

Sećam se, ili mi se barem pričinjaju sve one provincijske, malovaroške i seoske gostioničice i bircuzi, krajputaške mehane, u koje su nas posle reportažnih putešestvija vodili lokalni moćnici i prezidenti, gde smo sumirali napisano, jer u to vreme su lokalni rukovodioci još brinuli o tome šta se o njima i njihovim naseljima piše po novinama, pa su zato brinuli i o novinarima, i na kraju smo svaki put dobro jeli i pili i vrlo lepe članke pisali, našao bi se tu, pokatkad, doduše, i pokoji problemčić, ali takav da lokalne vođe čine sve što mogu, samo što, eto, radnik i seljak nisu dostigli zadovoljavajući ideološki nivo nego mu je stalo samo do mat'rijalizma i bogaćenja, pa zapostavlja partijske sednice.

Sećam se, mi smo ipak pomalo već osećali da ima problema, i veliki starci su govorili, no-no, šta će se tu dogoditi, pre nije toga bilo. Da sa radnika gule kožu, da sa seljaka dvaput gule kožu, a sa pripadnika narodnosti je zgule još jedared, al' mi smo ipak verovali da će biti bolje, jer ipak je bilo bolje, bar malo, nama barem, al' kad su dole, u klubu za samo pola godine dvaput podigli cenu konjaka, i mi smo rekli no-no. I prešli na pelinkovac, a on je bio slabiji i trebao si ga popit' više zarad željenog efekta, no tada smo ja i Joška već polako počeli da gubimo dah.

Sećam se, i na sednici je potegnuto pitanje problema, da dijalektika i nije baš dijalektika danaske, da se i nacionalno pitanje zaoštrava, Hrvati ovo, Srbi ono, a mi smo, je li, jugoslovenski Mađari, pa šta je tu sad novi pravac, novi red vožnje? Mi smo već tad kazali da imamo problem, ali su u partiji rekli da problema nema, da član partije ne treba da pravi probleme.

Sećam se, ja i Joška bi dole, u klubu, govorili, kad smo onako nasamo pili pelinkovac, pa šta će se to ovde desiti kad umre najveći starac nad starcima, kad odapne Stari, šta će onda biti? Osećali smo da to neće biti dobro, pisali smo članke, mi smo to već onda napisali. I u partiji smo govorili, već tada, ali su nam rekli da ne govorimo, da govorimo samo dole, u klubu, nasamo, ne moramo mi da dolazimo u partiju da sastančimo, bolje da idemo dole, u klub, dok sednice traju, i jezik za zube ako želimo sebi dobro, i nama je dole, u klubu, stvarno i bilo dobro. Ali smo ja i Joška tamo govorili jedan drugom, Joška je u međuvremenu umro, nije više među živima, on, znači, sada to ne može da potvrdi, al' mi smo to napisali, izvolite potražiti, tamo su negde ti članci u kojima smo mi napisali da je nastao problem, odlazili smo međ' narod, al' se nije uvek moglo objaviti to što smo pisali, ili bi nam skraćivali tekstove, rekavši da nama nije mesto među narodom, šta vi tu samo k'o Švaba tralala o problemu, nema tu šta da se skreće sa idejnog puta, ostanite na njemu, a ako vam je baš toliko teško, eno vam dole kluba, nek vam to bude dovoljno.

Sećam se, jednom smo čak i disciplinsku dobili, ja i Joška, jer smo zakasnili na sednicu, tol'ko smo se zaneli u raspravu tamo dole, u klubu, tol'ko smo se uživeli u problem, šta se to dešava s narodom, šta s Mađarima, da smo, eto, okasnili na sednicu. I rekao je tada predsedavajući, ima sad da dobijete disciplinsko, zakasnili ste a još ste i pijani pride, ali mi rekosmo da smo samo bilo dole, u klubu, kako se to govorilo, ali sednica, sednica, drugovi, i dobili smo opomenu pred isključenje, pa smo se žalili pa ipak nismo dobili pred isključenje, nego smao usmenu opomenu našta se, rek'o bi', gledalo k'o i na opomenu pred isključenje, reklo bi se da su nas isključili iz partije, jer su nam rekli da više i ne dolazimo na sednice, dosta je bilo, neka nas tamo dole, u klubu, nek vas naše oči više ne vide ovde, dole, u klubu tek, u najboljem slučaju.

Sećam se, neki su dole, u klubu, posle svega, rekli da su posle sednice došli i složili se u tome da se potajno sa nama slažu, platiše nam nekoliko rundi čak, pa im se i mi revanširasmo, i govorili su, sve strastvenije, da smo zapravo mi u pravu što smo se pobunili protiv kažnjavanja, pa i oni bi hteli da nam se pridruže, ali, eto, porodica, dečica, ne može to tako, to što nama rade, ali ne očajavajte, nama je mnogo gore na sednicama nego vama dole, u klubu, jer sednice traju najmanje četiri sata i nema ni konjaka, ni pelinkovca, samo kisela voda i kafa, i mi se složismo s njima, da, nama jeste bolje ovde dole, u klubu, ali u stvari, istini za volju, mi zbog problema sedimo ovde povazdan dole, u klubu, jer nas ne pripuštaju međ' narod, na selo, ne daju nam šofera pa ne možemo ići na teren da vidimo probleme narodne, pa ih onda opisati, a vlastitim kolima ipak ne možemo, Joška i ja, pa našta bi to ličilo da onima sa kojima razgovaramo i koji nas domaćinski ponude, da njima u oči kažemo ne, mi nećemo ništa pod toga, neka, hvala, ne pijemo, vozimo, pa našta bi to ličilo, rekli bi, vidi ti ove gradske gospodičiće, funkcionerčiće, neće rakiju, nego smao konjak i pelinkovac, pička li im materina, ala im se posrećilo u životu, a i oni su sa sela otišli u grad, šta nam tu izigravaju, jeb'o i' bog, da i' jebo u tri pičke materine krvave.

Sećam se, tačno se sećam da smo ja i Joška već svu tugu utapali dole, u klubu, odlazili smo samo dole, u klub, ni na kakve sednice više nismo išli, ni zbog kakvih problema nismo mogli da idemo na teren, jer nam nisu udelili šofera, i mi smo videli da to nije u redu, a prorediše se i veliki starci, poumirali su, ostarili, poneki bi se još nekako I dovukao dole, do kluba, ali jako su ostarili veliki starci, ništa oni više nisu govorili, čak ni ono njihovo no ili no-no.

Sećam se, ja i Joška smo već tad napisali da se neće dobro završiti, ali nam to nisu objavili, u stvari, objavili jesu, al' su nam uškopili tekstove pre objavljivanja. Mi smo se svih problema dotakli, počev od toga da se narod osipa, da siromaši, a da se funkcioneri time ne bave, nego se samo bogate i jurcaju na more, da nema komunikacije između naroda i rukovodilaca, sve smo mi to negde napisali, uvek bi se dogovorili dole, u klubu, šta da pišemo i kako da napišemo, sećam se, samo što posle to nisu objavljivali, ako se dobro sećam.

Sećam se, posle toga je došla promena sistema, kako su je nazvali, i svi partijski sekretari postalisu predsednici svojih partija, dole, u klub, više ni slučajno nisu zalazili, a mi jesmo. I svi postadoše veliki Mađari, te narod ovo, te narod ono, sloboda, ugnjetavali su nas, dajte nam veća prava i autonomiju i bog te pita šta sve nisu hteli odjednom, a mi smo to, ja i Joška, sve već ranije rekli, pa i napisali, al' nije sigurno da su to objavili, no, može se pročeprkati po arhivima, al' Joška je, eto, umro.

Sećam se, nije istina da smo nas dvojica, ja i Joška, imali nekak'e funkcije u partiji, mi se toga ne sećamo zato što, jel', i nismo bili na funkcijama, samo su nas svake godine stavljali u neki odbor da odlučujemo o ovome ili onome, al' su se te odluke rađale uvek dole, u klubu, ne moš' se, daklem, reći da su to bile regularne odluke sa partijskih sednica, da su to bile nekakve partijsko-političke odluke, a danas se više niko i ne seća nijedne odluke koju smo doneli dole, u klubu, a ni štete odtog niko imao nije.

Sećam se, od toga ne samo što niko nije imao nikakve štete, nego su se odtog baš svi okoristili, svi sem partije, jer je partija imala štete od toga što su drugi imali koristi. Mi lično nismo imali koristi, što je otišlo na uštrb partije, al' je ostalima bilo bolje, reklo bi se, čak i narodu, u prenesenom smislu posmatrano. Iskreno govoreći, mi smo, ja i Joška, dole u klubu, počeli da s'vatamo da mi tim odlukama činimo dobro, donosimo dobro, ne partiji, narafski, nego uopšteno gledano, dobre su to odluke bile, onako narodne, narodnjačke, popularne i opštepopulacijsko-dobrobitne.

Sećam se, u partiji su nam i govorili, da, ako već, eto, vazdan sedimo dole, u klubu, i na sednice ne dolazimo, ni na teren ne idemo, da učinimo makar toliko da partiji ne naudimo, nemojmo još sad i mi da razaramo partiju, razaraju je već toliko drugi i spolja i iznutra, pa nemojmo, još i mi dole u klubu, odozdo iz kluba da je razaramo, jer će biti razorena.

Sećam se, prvo je razorena partija, pa onda država, pa onda i klub. A i Joškin brak, mada su nastavili da žive zajedno, jer je letnjikovac na moru otiš'o do vraga, konfiskovali ga Hrvati kao srpsku imovinu, a Joška je uvek bio dobro mađarsko dete, ja sam mu svedok.

Sećam se, sve je razoreno, i doneli su i ove mašinčine sa ovim televizorima i ovim silnim žicama, i optustili su daktilografkinje, i Joška je rekao da on više neće pisati, da on ovako niti ume niti hoće da piše, a naročito ovima neće i ne želi da piše, i onda je i umro.

Sećam se, sve je razoreno, a i sav sistem vrednosti je otiš'o u pizdu materinu, i nahrupi ova omladina što ne šljivi ni boga ni ljude, a naročito ne šljivi velike starce, i dolaze na pos'o kao da sve živo znaju i umesto šlajfne govore karakter i šta ti ja znam šta sve ne, kao da se tobož razumeju u zanat, ali ne, ni pisati ne znaju, nikad neće ni naučiti, i sad se vidi da ne poznaju struku, nisu nikada imali status potrčka, odma' misle da su glavni urednici. Mi smo još od velikih staraca učili, od njih si se mogao učiti i zanatu i ljudskosti, pravom ponašanju, a ne zvrjati u piceriji po ceo dan i ustajati u podne i pušiti onu vražju cigaru, šta li, što troje ljudi dodaju u krug, šta li, i to ti je to, moj prikane.

Sećam se, nisu oni već ni tad znali da se ponašaju, ni dole u klub nisu svraćali, samo bi došli, uzeli neko piće u konzervi, kao, u tome je snaga, a nije u tome bilo ničega, burazeru, kao što nije bilo ni u njihovom pisaniju, a nema ni danas.

Sećam se, tada je nahrupila ta mladež, puna žara, drčna i bučna, sa tim njihovim računalom, te kritika ovo, te publicistika ono, a ja i Joška smo im govorili, sve je to lepo, to mladalačko buntovništvo, ta i mi smo se bunili kad smo bili mladi, itekako smo se bunili, ali dole u klubu će se primiriti, govorili smo im, ne mere se uz vetar pišati, takav je život, dobro su još veliki starci rekli. Ali ova omladina nas je samo ismevala dole u klubu, nisu više ni dolazili, samo po koka-kolu i po ove energetske konzerve i usput se smejuljili. Neka, neka, dobiće oni po nosu dva-tri puta, pa će videti svoga boga ili kako se to već kaže, neće oni više tu skakati i kulirati, ili kako to oni već kažu, bože, kakve li reči, ma jeb'o im pas mater.

Sećam se, mi još nismo psovali k'o ovi mali kurci, dobro, jesmo, ali lepo, spovali smo lepše, probranije, sa ukusom, mi smo još od velikih staraca učili kad se može ispaliti pokoja psovka, a ne k'o ove male pičkice, ova mala govna koja sve vreme govore jebote, jebote i mamutijebem i pušikurac, a pičkatimaterina im se direktno zalepila za one njihove pogane jezike, i, što je najgore, sad već više psuju na srpskom i engleskom nego na našem divnom, voljenom mađarskom jeziku maternjemu.

Sećam se, ovoj jebenoj omladini nikad kraja, i dolaze, i dolaze, i prozivaju Jošku i mene da smo bili komunisti, komunjare, kažu, komunjare smo bili. Da smo činili i ovo i ono a da se sad, kao, nešto kurčimo da smo Mađari? Zar se mi kurčimo da smo Mađari?, pa mi smo oduvek bili Mađari, pravi, normalni, domaćinski Mađari, znali smo mađarske narodne pesme, čak smo ih ponekad i pevali dole u klubu, toliko da smo čak i po ušima dobili zbog toga, partijsku disciplinsku meru, moglo bi se reći. I sad ovi kurajberi dolaze sa pričom da smo mi, kao, bili komunisti i da smo napakostili Mađarima? Mi, koji nismo bili komunisti, jesmo, doduše, bili u partiji, ali to je bilo iz moranja, jer inače ne bi mogli ni pod rođenim krštenim imenima da pišemo i objavljujemo, kao što je to velikim starcima, koji su još u starom sistemu pekli novinarski zanat, onaj pravi, stvarno i bilo zabranjeno, a od tih staraca smo i mi učili, i evo ti sad ovih lezilebovića, oni će nama sad da onako svinjski izvlače prošle grehe, e pa neće moći, pa šta oni misle?

Emlékszem, hogy jöttek nekünk ilyen cikkel meg olyan cikkel a fiatalok, hogy még mit akarunk mi még mindig itt, mit irkafirkálunk, mit magyarkodunk mi már most, amikor akkora komcsik voltunk? De hiába, ezek nem értik, mit jelentett akkor és ott a klubba’ magyar nótát énekelni, a problémákról beszélni, hogy mi azokat megírtuk, csak nem jelent meg, vagy ha megjelent, kiherélték a cikket a cenzoraink, és még ezek után is kaptunk a pártból figyelmeztetést, meg minket ki is tiltottak az ülésekről, fegyelmit kaptunk, beígérték a börtönt is, ha jobban nézem, mi már ott ültünk a börtön bejáratában, akár a halálraítélt, megkaptuk az utolsó kenetet, az utolsó vacsorát, de aztán az utolsó pillanatban megkegyelmezett a párt, direkt ez volt a taktikájuk, megalázni, megtörni, megijeszteni, és aztán felmenteni, és aztán újra meg újra ugyanez.

Sećam se, dolazili ti omladinci nama sa ovakvim, pa sa onakvim člancima, kao, šta mi još uopšte tražimo ovde, šta škrabuckamo tu koji kurac, šta izigravamo velike Mađare sada, kad se zna kakve smo smrdljive komunjare bili? Al' džaba, ne razumeju oni šta je tada i tamo dole u klubu značilo zapevati mađarsku pesmu, razgovarati o problemima, a mi smo o svemu tome pisali, samo nije objavljeno, a i ako jeste, cenzori su nam uštrojili tekst, pa smo čak i posle svega toga dobili opomenu od partije, a nama je zabranjeno da prisustvujemo sednicama, disciplinsko smo dobili, čak su nam i zatvorom mahali, ako malo bolje razmislim, mi smo već i sedeli u predvorju tamnice, poput osuđenika na smrt, dobili smo poslednje pomazanje, poslednju večeru, ali nas je partija u poslednjem trenutku pomilovala, to im je bila razrađena taktika, da te ponizite, skrše, uplaše, a onda da te pomiluju, i tako u krug, do besvesti.

Sećam se, nas nisu skršili, ja i Joška smo je uvek borili za pravdu, i dole u klubu i gore na terenu, međ' narodom, ma hajde, bre, kakvi komunisti, kakvi bakrači! I rekli su nam da ne razaramo više partiju, a sad eto ti ovih goluždravih govanaca da mi sole pamet, posle punih dvadeset godina, ponovo!, da smo tobož ja i Joška koji se više, budući mrtav, ni braniti ne može od mučkih nasrtaja ovih malih govnara, bili nekakvi komunisti. Istorija će o njima reći poslednju, i ta presuda će, to dobro znam, ići nama u prilog.

Sećam se, kad smo nas nekolicina starih vukova sahranili Jošku, svratili smo dole do kluba, popili po konjak za pokoj duše, ali samo po jedan, pošto je bio užasno skup a i dole u klubu se sve promenilo već. Onda se još kao kroz maglu sećam da sam dole u klubu skinuo sa zida jednu sliku, moju omiljenu, na kojoj se vidi vojvođanska oranica sa salašem i đermom i kukuruznim čardakom u jesenjem sutonu, jer čemu ona tamo, čemu ta slika da stoji tamo ako mi, i Joška, tamo više ne zalazimo, i sutradan sam se probudio kako ležim na šezlonu i grlim sliku. Žena se jako ljutila na mene, toga dana ništa nije kuvala, istini za volju, ni ja nisam bio gladan posle svega. Ne znam ni kako sam se dovukao kući odozdo iz kluba, ne sećam se ničega.

Preveo Marko Čudić