Ivana Sajko

Ivana Sajko (Zagreb, 1975.) je hrvatska dramatičarka i dramaturginja. Diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti; smjer: dramaturgija. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku knjizevnost uključujući tri nagrade za dramsko djelo "Marin Držić" za drame: Naranča u oblacima (1998.), Rebro kao zeleni zidovi (2000.) i Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu (2002.) Drame joj se izvode u kazalistu i na radiju, te su objavljene na vise svjetskih jezika. Radi kao dramaturg, redatelj, dramski pisac, novinar i autor radio emisija. Clan je urednistva Frakcije — Magazina za izvedbene umjetnosti. Suosnivac je kazalisne skupine BAD co. 2006. objavila je roman Rio bar koji je iste godine dobio prestižnu nagradu "Ivan Goran Kovačić" za najbolju prozu

Iz intervjua

Ja svojim tekstom samo otvaram mogućnosti, želim ih otvarati na svakoj mogućoj razini od samog teksta i njegovih raznoraznih nivoa, od onih u kojima se otvara kad ga čitaš u samotinji do raznih izvedbenih mogućnosti. To je kao kad napravim anketu u ‘Ženi bombi’, pitam svoje prijatelje što bi napravili da imaju 12 min i 36 s, te ispišem njihove odgovore. Ja ni na koji način ne očekujem od redatelja da to uzme zdravo za gotovo. To je pitanje strategije, ako hoćete – iskoristite, pitajte svoje prijatelje, ako nećete – ma sve maknite, ali s druge strane, a to je nešto što je meni strašno bitno, jest da svaki tekst otvara određene mašine. Ja želim da to bude moja mašina, a to je puno važnije od replika.

Moja političnost je u načinu na koji radim. Ako bi političnost bila u temama, odavno bi me ovdje igrali. ‘Europa’, recimo, ima političnu temu. Ali ljudi to nisu prepoznali kao stavku zbog koje bi ona bila teško izvodiva na pozornici. Međutim, ona svojom formom nešto radi što očekuje da se mnoge sretne okolnosti sastanu – dovoljno uporan redatelj, ravnateljica teatra koji govori da, da, i da… jako puno stvari treba sjesti.

Konzekvence po moj život su bile takve zbog načina na koji ja pišem, a ne zbog tema o kojima pišem. Imala sam dosta dugi period prilično teškog života. A na nekoj umjetničkoj razini, ako uzmeš da je to što nešto govori o tebi, da je to neki tvoj identitet, što kod mene velikim dijelom je, jer ništa drugo nemam, bilo je to prilično jebeno gadnih deset godina. A i nije samo to da se radi o ZeKaeMu kao o instituciji. Ja prvi put čujem svoj tekst na hrvatskom… čula sam ga na turskom, super je, na latvijskom – da, na španjolskom – grozno, na njemačkom – dobro, na engleskom užasno, na francuskom užasno… i sad na hrvatskom…To me pogađa u podsvijest.

Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem''

Ono u što sam razočarana, to jest, ono što me vrijeđa kao građanina ove zemlje, jesu pokušaji svih stranačkih skupina da konkretne ekonomske i političke argumente zamjenjuju najprimitivnim ideološkim obrascima utemeljenima na kultu ličnosti, nacionalističkim umjesto nacionalnim vrijednostima, mitologizacijom vlastite pozicije unutar društvenog poretka, što za konzekvencu ima potpuni autizam prema građanskim zahtjevima i inicijativama.

Razočarana sam što smo kao građani ove zemlje ostali bez opcije i što sloboda djelovanja koja nam je dana ustavnim pravom ne može doprinijeti mnogo da se stanje promijeni ili barem podvrgne utjecajnijoj javnoj kritici i sankcijama jer je vladajuća struktura kao i cjelokupna stranačka aparatura u potpunosti izuzela sebe iz zakona, kao što smo i mi izuzeti iz rasprave o njima.

Nemoj pucati. Nemoj pucati. Ne ne ne neću bježati. Ne ne ne nije to moj način da preživim ovakve situacije u kojima izgleda kao da si ti u prednosti budući da si me zatekao na spavanju i sad stojiš ispred mene s gomilom municije i uperenom cijevi rafalne puške Kalasnikov: oznaka M.70, kalibar 7.62 mm.

Samo ti nišani - mirna sam. Samo daj; u potiljak, u zatiljak, među oči, među dojke, među lopatice, gdje hoćeš, jer znam da nećeš pucati. Ne vičem i ne zapomažem i ne prijetim. Kad ti kažem da ne pucaš ja te zavodim.

Nemoj pucati jer s ovim nemam nikakve veze. Rat je počeo u noći mog vjenčanja i ako još ima nevinih i bijelih u ovim govnima - ja sam među njima. Netaknuta. Nenaoružana. Predajem se. Nemoj pucati, kad ti kažem, nemoj pucati jer te gledam naivno i s punim povjerenjem. Mašem repom, ližem ti ruku i u zubima prinosim papuče. Veselim ti se kao pas i veseliš mi se kao psu i obući ćeš te papuče i potapšati ćeš me po leđima i ništa ti neće pomoći ta krvava puška jer popušiti ćeš jeftinu priču o uplakanoj mladenki ostavljenoj pred vratima crkve. Još uvijek nosim vjenčanicu izvezenu cvijećem, s pet slojeva tila i čipkastim poprsjem, sa zadahom paljevine pod suknjom, i sa švicarskim nožem među njenim romantičnim volanima. Jednim opakim jockerom koga stišćem u rukavu, paničnim nožićem spremnim na sve. No ti mi ne gledaš u šake, već me fiksiraš u zjenice, u taj par umjetnih jezera, ravno u taj slinavi pogled gluplji od poljskog cvijeća, dopuštaš mi da trepnem i pustim suzu suzetinu što će prokišiti sve do usana i jednog toplog i vlažnog: nemoj pucati.

Zavodim te svojim strahom domaće životinje. Tanja sam od oružja koje držiš u rukama. Sitnija sam od metka kojim me namjeravaš ubiti. Ne grizem i ne otimam se, već ti tepam i gugućem i grlim svojim bijelim krilom. Nemoj pucati, ja sam golubica mira, ali sam od gladi pojela masline zajedno s grančicom.

Već dugo nisi bio ovako  smiren i opušten, kao sad dok nišaniš u moju smrt, kao sad kad ti se čini da opet vladaš vlastitim životom, da si napokon stigao kući nakon teškog radnog dana, obuo svoje papuče i uvalio se u svoju fotelju. Bio bi u stanju osloniti taj neobrijani obraz na ove grudi presvučene čipkastom livadom i zaspati... kretenu naivni, ponavljam.

Šapćem ti nemoj pucati kao da se znamo već sto godina i sigurna sam da ćeš cijeniti tu gestu moje ženstvenosti. Posebno kad počnem piškiti od straha i kad mali potočić tog umiljatog užasa krene oplakivati potplate tvojih čizama u kojima stojiš poput stijene. Ogroman. Tvrd. Hladan. Sjeban sa svime ovim što nam se upravo sada događa i što ni u najluđim snovima nismo mogli očekivati, jer u ovom bi položaju mogli hibernirati idućih sto godina, a da ne nađemo sretno rješenje.

Ovo se ne događa i zato nemoj pucati, ovo se ne događa, Isuse dragi reci mi da se to ne događa, ovo se uopće ne događa - to nije stvarnost, već samo još jedna dezinformacija. Rekli su ti da sam ulijevala motorno ulje u grla tvojih rođaka i tjerala ih da loču loču loču sve dok ne poseru i govno i crijeva i srce i svoje izbečene oči, rekli su ti da nije pretjerivanje, da je ulje bilo iz traktora, da je traktor bio iz miniranog polja, a da su mine bile iz moje smočnice gdje se nalazi cijeli arsenal ilegalno kupljenog oružja, ista velika smočnica u kojoj ti sušiš crijeva mojih rođaka, da, ti ti ti ratniče, jer tako su pak rekli meni, zakleli su se na televiziji i radiju da od tih crijeva radiš kobasice, da jedeš novorođenčad kao sarme i da mljeveno meso djece trpaš nazad u utrobe njihovih roditelja. Pokazali su nam slike, grozno, grooozno, oboje smo povjerovali, popušili smo, jebi ga. Ili možda nismo? Možda smo samo čekali razlog za ovo samotno sučeljavanje kad se ipak... moraš priznati, kad se ipak tako dobro snalazimo u tim jebenim flambiranim uvjetima: ti čvrst kao kamen, ja uplašena kao hladetina.

Počela sam se šaliti na vlastiti račun jer mi je potpuno jasno da nećeš pucati, ali i dalje glumim i vjeruj mi, u nekoj bi mi drugoj prilici i zapljeskao, no danas nećeš jer i ne slutiš kako reže i udara onaj nožić.

Ja briljiram u svojoj ulozi cvijeta otrgnutog s čipki vlastite haljine, ulozi tratinčice s pritajenom osom ispod latice. Ja glumim paniku, strah i očaj dvadeset i četiri sata dnevno, dok zurim u tvoju cijev, u tvoja usta, u tvoju jabučicu, u tvoje oko i znam da za taj pogled moram ali moram dobiti Oscara. Ja glumim istu paniku, strah i očaj i SAD! Upravo sad sad sad dok ti zabadam oštricu ravno u lice i dok ti izrezujem oči skupa s tim iznenađenim pogledom i dok te rešetam tim nožem brže no što bi ti mene svojim rafalom i dok ti pilim uho vrat prste spolovilo i cvilim i bodem i jaučem i pikam i bljujem i štepam i siječem i režem i orem i vriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiištim i ubijam te, a od muke mi se melju plombe u zubima. Ja nisam trebala biti tu.

Glumim zbunjenu mladenku kojoj minobacački napad rasturi svatove te joj mobiliziraju novopečenog muža prije no što je uspjela zariti nokte u njegova leđa. Glumim da nemam sreće, i nemam, i zato sam uvjerljiva i ljuta jer pod svaku cijenu želim nazad u te svatove, navući bijele rukavice i povesti kolo, mahati buketićem pred nosom djeveruša, oviti pijane laktove oko njegova vrata i šaptati: da, da da! Već sam mu rekla to DA, već sam mu obećala i neću odustati. Glumim kao da ne vjerujem da je ovo što mi se događa istina, ali jest - istina je - evo me na velikoj lomači cigli i makije kako ulazim u kadar i brišem nož uz porub vjenčanice. Evo me u prvom planu potpuno bez teksta jer teksta niti nema. To je taj nijemi scenarij. Ja, dakle, glumim ostavljenu djevojku koja traži svog mladoženju kad joj opet neka budala prepriječi put, a ona mora biti točna i mora biti sretna i mora biti lijepa, ona mora plesati na tom vjenčanju, ne smije uprljati haljinu, treba stići nevina i ne zna kako će joj to uspjeti.

Glumim u lošem filmu, ali se ipak trudim.

(RIO BAR)

Zdravo Marijo, dugo se nismo vidjele jer ne ulazim u ovu crkvu od kad joj je tenkovska raketa opalila ravno sred tvoga trbuha. Boli me ta rupčaga kao da su je meni proboli, to okno iza kojeg leži pustinja, ta apotekarska pustoš kakva zjapi iza pupaka udovica i djevica, taj propuh u tijelu što cvili i nariče. Boli me i zato mi te je teško gledati kako se i dalje smješkaš; sisu si izvukla iz haljine, dojiš dijete, blaženo trepćeš i glumiš da se ništa nije dogodilo i da se ništa ne događa. Ma nemoj! Loše si informirana prijateljice jer se upravo steže obruč oko neprijateljskog vrata, a ja sam na prvoj liniji te vatrene omče, pritežem je svom snagom i ne tražim tvoj blagoslov, već te zovem da mi pomogneš. 

Ili barem jauči - ako ne zbog sebe, onda radi mene, jauči i radi neprijatelja u bijegu... ako se usuđuješ.

Po kacigama je uljeza palo već oko tri tisuće granata, razorili smo mu bunkere i moral, vatra je spalila ono što su usitnili minobacači, ostao je goli kamen obasjan ljetom i našim dalekozorima - sad se jasno vidi situacija i svi znaju kamo krenuti. U napad, Marijo, zakopčaj sisu, prihvati štake pa u napad! Idemo, i ja, i ti, i taj debeljuco što ti visi na bradavici! Neka vidi neprijatelj kako puše oluja iz naših pustih rupetina! U napad, jer ako ne kreneš sada pitat će te poslije: GDJE SI BILA? 

Gdje si bila Marijo kad je održan sastanak visokih vojno-administrativnih dužnosnika i kad se tražila politička izlika za ovu povijesnu ofenzivu, pa je zapovjednik specijalnih policijskih jedinica predložio da bi mogli optužiti neprijatelja za mučki diverzantski prepad tijekom mirovnih pregovora što je pak blagoslovio i načelnik glavnog stožera, a sam predsjednik zaključio da će otputovati na pregovore kako bi prikrio cijeli plan, tako da, nadodao je: suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu da mi nismo željeli razgovarati. 

Gdje si bila Marijo kad je postalo jasno da će taj i takav svijet prihvatiti oslobodilački protuudar samo u slučaju da traje maksimalno osam dana, jer nakon toga počinje svjetski rat, a mi upadamo u diplomatska govna pa stoga bolje budimo kratki, jasni i ubitačni, na što je zapovjednik logistike napomenuo da se takav plan poklapa i s činjenicom da moramo štedjeti municiju koje nemamo za više od pet dana borbi, budući da smo se bili razbacivali dragocjenim tenkovskim streljivom dok su kalibri promjera 130 i 122 milimetara dobroćudno čučali u skladištima. Trošimo streljiva poput Rusa i Amerikanaca, uzdahnuo je tada predsjednik već načet brigama za lokalnu pobjedu i svjetski mir.

Nisi to čula?

Pa gdje si bila Marijo kad smo u detaljnom planiranju operacije shvatili da neprijatelja ne smijemo pobiti već trebamo ostaviti koridore kojima će bježati, jer kad pođu civili poći će i vojska i bit će manje posla za naše junake i našu municiju. Mi ćemo ih, štoviše, lukavo pozvati da se ne ne ne ne moraju povlačiti i da se ne ne ne nikako ne trebaju bojati tako što ćemo im repove posoliti lecima s potpisom predsjednika gdje ovaj poručuje: Popušili ste gadovi mrcine i jebivjetri, no mi vas ipak dobrosusjedski pozivamo na predaju oružja uz jamstvo da će vam biti udijeljena amnestija prema važećim zakonima. Pozivamo vas da se predate bez bojazni za svoje živote i imovinu te da prihvatite naš oprost i pravično suđenje za svoje prijestupe. Predsjednik će im, dakle, mudro i neizravno ponuditi izbor između građanskih prava ili pak otvorenih koridora za prebjeg izdajničkih guzica. 

Pogodi što će oni izabrati?

Gdje si bila Marijo kad je kroz trideset taktičkih pravaca organiziran proboj na neprijatelja i kad je karizmatični general s najviše pobjedničkih recki na dršci svoga kolta ohrabrio krizni stožer odvažnom izjavom: Ako je zapovijed gospodina predsjednika udar na neprijatelja - mi ćemo ga rušiti u nekoliko sati. Napast ćemo uvježbanim snagama koje odlično poznaju to kamenito područje i koje je u ovom trenutku teško - užasno teško držati na uzdi jer imaju razloga da se bore. General miljenik time je podignuo moral okupljenima i samo nakrivio beretku kako bi zasjenio iskru u oku.

Jebo te, Marijo, gdje živiš? Transkripti će tog sastanka biti objavljeni čak i u novinama!

Pitam te još jednom: gdje si bila kad je počelo i gdje si sad kad je svatko pozvan i svatko dobrodošao priključiti se općoj mobilizaciji? Propali su, dakle, svi dosadašnji pokušaji za mirnom reintegracijom okupiranih područja te su poduzeti odlučni vojno-redarstveni koraci radi ponovnog uključivanja tih teritorija u ustavno-pravni poredak. Što Čekaš, prijateljice? Nemoj mi reći da te se to ne tiče jer nakon vojnika s oružjem dolaze žene sa svojom mržnjom, svojim nerasplesanim cipelama, svojim trbušnim šupljinama i svojim batrljcima. 

Za mnom Marijo, i gospodin s tobom, vodim te ravno u srce borbe, ravno u vatru i gromove, da vidiš kako se ruše odašiljači, pakiraju mrtvaci i mijenjaju zastave, da vidiš kako se iskreno može radovati smrti protivnika. Ostani sa mnom prijateljice, pomogni mi da oslobodimo prugu pa da se ukrcam u vlak što me vodi k njemu. Duž tračnica se vuku, zvekeću i krepavaju tisuće vojnika pokidanih živaca. I on je negdje među njima - ne znam u koliko komada, ali tamo je, tamo je, mora biti, stoga ostani jer četiri oka bolje vide nego li moja dva - nestrpljiva i crna od čađe. 

Zaista mi te je teško gledati, draga moja sakata majčice, ovako rasparanu po sredini. Ni ti nisi imala sreće, pa me bijesni tvoj pasivni stav prema ovom povijesnom trenutku kad se ostvaruju naše stoljetne težnje za suverenitetom, kad se borimo za teritorijalni integritet, kad pobjeđujemo, kad, dakle, napokon dostižemo sve strateške ciljeve i nanosimo neprijatelju fatalne ratne gubitke jer želimo da ga zaboli do krvi da ga boli do kostiju boli do suza boli do mrtve djedovine boli do nerođenih potomaka boli strašno i dugo kao što i tebe boli draga moja Marijo bez trbuha, Marijo bez koljena, Marijo bez stopala, Marijo bez zvonika, baš kao što bi tebe trebale boljeti, ponavljam, trebale boljeti sve te odurne rane, ali ti, jebena glupačo, opraštaš. 

Pa crkni onda na tom razrokanom zidu, samo mi nemoj poslije cviliti da ti smeta hladnoća što pišti kroz sito od gelera!

Nemam ti više što za reći osim: zdravo! (RIO BAR)