Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949) je jugoslovenska, hrvatska, holandska i međunarodna književnica.

Završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dvadesetak godina radila je u Institutu za nauku o književnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Početkom devedesetih piše eseje protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje (kasnije sakupljene u zbirciKultura laži), zbog čega je hrvatski mediji i hrvatska javnost proglašavaju „izdajicom“, „narodnim neprijateljem“ i „vješticom”. Godine 1993. Dubravka Ugrešić napušta Hrvatsku i otada živi u inostranstvu (najčešće se zadržava u Holandiji), gdje piše, predaje na američkim i evropskim univerzitetima i sarađuje u evropskim novinama i časopisima.

Možda je najpoznatija po kratkom romanu Štefica Cvek u raljama života, s podnaslovom Patchwork roman, u kojem se postmodernistički, ironično i duhovito igra trivijalnom literaturom (ljubavni roman) gradeći tekst kao krojni arak s naslovima koji slijede sve krojačke termine, te grafički i sadržajno ušivajući citate, pisma, savjete. Štefica je, nakon ustanovljene popularnosti, 1984. uspješno prebačena i na film (U raljama života, Rajka Grlića).

Stalno propitivanje prirode pisanja i književnosti, suprotstavljanje popularne kulture visokoj literaturi, te kasnije problematizovanje egzila i pitanja identiteta, najčešća su obilježja njenih romana.

U koautorstvu s Aleksandrom Flakerom uređivala je Pojmovnik ruske avangarde, djelo u deset svezaka. Takođe se bavila prevodima s ruskoga (Danil Harms, Boris Pilnjak), te pisala scenarije za film i televiziju (U raljama života, Za sreću je potrebno troje). Knjige Dubravke Ugrešić prevedene su na gotovo sve evropske jezike i nagrađivane međunarodnim nagradama.

U ZEMLJI LAŽI SVE JE ISTINA

DUBRAVKA UGREŠIĆ   
21.01.2009.

Ima jedna kategorija ljudi koja me načelno gnjavi više od cendravaca, kritičara, apokaliptičara, tipova koji svaki čas udare u kuknjavu, pesimista, gnjavatora, sve u svemu - toksičnih ljudi. To nisu pušači, ako je to prvo na što ste pomislili. To su fini ljudi. Fini ljudi su svuda oko nas, oni su pobjednička vrsta, na njima se drži ovaj svijet. Fini ljudi su žene koje sahranjuju po nekoliko muževa, i muževi koji sahranjuju po nekoliko žena. Fini ljudi su optimisti.

Božić 2008 provela sam u Zagrebu. Sve je bilo kako treba biti: božićna jelka, pod jelkom pokloni, za Badnjak bakalar, za Božić purica s mlincima. Dječaci polegli na pod, mali anđeli utonuli u igru. Monopoli-kolopoli, pojma nemam, ali vidim da izvlače kartice, čitaju pitanja s poleđine kartica i zbrajaju bodove. I dok grickam domaću orehnjaču i pijem kavu s domaćicom, do moga uha dopire...

- Kako se zove povrće zbog kojega jedna princeza nije mogla spavati? – pita jedan držeći karticu u ruci.

Koje dražesno pitanje, mislim…
- Grašak? - odgovara malo nesigurno drugi.

Sada pitanje s poleđine čita prvi.
- Kako se zove mjesto gdje se rodio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman?
- Veliko Trgovište! - ispaljuje pobjedonosno drugi.

Sada je red na prvome da postavi pitanje.
- Kako se zove režiser genijalnog filmskog ostvarenja “Duga mračna noć’?
- Antun Vrdoljak!
- Šta je ovo? - pitam svog domaćina.
- Koje ovo?! - odgovara naoštreno.
- Pa to što igraju?
- Monopoli, valjda, pojma nemam.
- To je HDZ-ovska igra! – kažem.

Moj domaćin demonstrativno izlazi na balkon da popuši cigaretu.
- Zamolio bih te da se ostaviš sličnih komentara pred djecom - kaže.
- Pa igra je evidentno HDZ-ovska!
- Pretjeruješ…
- Za ovih osamnaest godina HDZ se infiltrirao posvuda, u medije, škole, bolnice, sudove, čitanke, čak i u dječje igre!
- Pa zašto ne bi! Živimo u demokraciji, zar ne? - odgovara.
- Nisam vidjela igru s partizanima, komunistima, Titom, ili nečim sličnim. Dakle, dječje tržište i nije baš osobito demokratsko. To je HDZ-ovska igra, jer je u državi sve u vlasti HDZ-a.
- Ne želim da mi indoktriniraš djecu! - kaže i napušta balkon, jedino mjesto u stanu gdje čovjek, zimi barem, može na trenutak biti sam. Ogrnuta dekom ostajem i buljim u susjedne kuće. Ja indoktriniram djecu?! A njegov sin ide na vjeronauk. Roditelji me uvjeravaju da je to dječakov izbor, ali nema nikoga iz njegova razreda tko ne ide. Idu svi. Dječak često i subotu provodi u crkvi, jer tamo su svi dečki iz njegova razreda. Dječak uči iz udžbenika koje odobrava ministarstvo kulture. Ministarstvo kulture je HDZ-ovsko, zato su i udžbenici, pogotovo oni iz hrvatske povijesti i hrvatskog jezika, indoktrinirani. Moj domaćin je, kao i drugi zaposleni u firmi, neopozivom odlukom vlasnika firme dobio za Božić samo pola plaće. A ima dvoje male djece i nezaposlenu ženu.

Frazu - Živimo u demokraciji, zar ne? - čula sam u Hrvatskoj nebrojeno puta, s tim što je fraza s vremenom izgubila svoj deklamatorsko-obrambeni ili pak bodro-ironičan ton. Fraza sada po tonu podsjeća na krležijanski stih, na onu poznatu himnu hrvatskom fatalizmu: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu, da nam nekak ne bu. Jedini hrvatski opozicijski tjednik nedavno je ugašen. Sada su usta svima definitivno zapušena i nikome više ne pada na pamet da bi išta trebalo reći. Uostalom, čak i da hoće, nema se gdje: svi su mediji u dobrovoljnom promiskuitetu s vlašću. Novinari i književnici postali su nenadmašni mađioničari kompromiserstva. Tako jedan hrvatski književnik objavljuje u jednim novinama ekstatičan intervju s hrvatskim premijerom (ekstazu potvrđuju i zajedničke fotografije), dok u drugim novinama bilda self-image mučenika razapetog na križu lokalne ksenofobije. Što nije ništa zabrinjavajuće, jer i hrvatski predsjednik, na primjer - koji u posljednje vrijeme radi na laštenju svog antifašističkog imagea - udijelio je božićni predsjednički orden nekom lokalnom profašistu. U zemlji laži sve je istina.

Fini ljudi u Hrvatskoj ne bave se kritikom režima. To je ostavljeno rijetkim budalama. Fini ljudi bore se za prava životinja, za prava homoseksualaca, za čisti zrak i zdravu hranu, protiv pokušaja komercijalizacije starih gradskih jezgri, na primjer. Fini ljudi usvajaju pse iz psećih sirotišta. Fini ljudi ne usvajaju djecu bez roditelja, niti starce bez djece. Psi su jeftiniji. Fini ljudi izlaze na ulice i demonstriraju za prava voća i povrća ozračenih pesticidima. Fini ljudi su, zapravo, jedini ljudi koji javno protestiraju. Fini ljudi ne bore se za prava radnika, jer radnici su tu da slušaju ili da budu otpušteni. Fini ljudi ne bore se za prava penzionera, jer penzioneri su tu da umru od gladi. Fini ljudi ne bore se za one koji ostaju bez posla, ili za zaposlene, ali gladne, za stare, za bolesne - svu tu borbu ostavljaju državi. A država nema vremena. Država jedva stigne da se brine sama o sebi.

Fini Hrvati borili su se kao lavovi pred Božić 2008. za ugrožena prava gospođe Celzijus. Tko je gospođa Celzijus? Gospođa Celzijus je jedna od stotinjak zvjezdica koje svjetlucaju na hrvatskom medijskom nebu, žena nekog nogometaša i porno zvijezda koja pjeva. Zvijezde takve sorte napučile su hrvatsko medijsko nebo, svaku sekundu rodi se po jedna nova. Gđa Celzijus napisala je pornografsko-autobiografsku knjigu pod naslovom Gola istina. Opet ništa neobično. Hrvatski političari, generali, vojnici, sportaši pišu memoare, a zvjezdice pišu knjige o tome kako su spavale s hrvatskim političarima, generalima, vojnicima i sportašima. Svaka zvjezdica napiše po knjigu, a neke i po dvije. Knjiga gđe Celzijus bila je učas rasprodata. Gđa Celzijus je trebala dobiti hrvatsku književnu nagradu “Kiklop”, koja se dijeli za književno sve i svašta, a između ostaloga i za najprodavaniju knjigu godine. Žiri je, međutim, u posljednji čas odlučio da nagradu ne dodjeljuje. I digla se neviđena medijska dreka. Čast gđe Celzijus branili su mnogi fini ljudi, ljudi iz hrvatskog Helsinškog odbora, slobodni intelektualci, NGO-i koji se bave ženskim pravima, zaštitnici prava na slobodnu riječ i demokraciju. Neki su odmah iskoristili šansu da napadnu Jamesa Joycea i Thomasa Pynchona, kao pretenciozne pisce koje ionako nitko ne čita.  Gđa Celzijus najavila je tužbu protiv zločestih članova žirija, usput promovirala svoj novi video spot, slikala se za novine polugola, ogrnuta krznenom bundom, i u pozi napetog čitanja vlastite Gole istine. Članovi žirija proglašeni su nepoštenima, nemoralnima i licemjernima, jer “nisu proveli jedno od temeljnih načela demokratskog društva - pravo na jednakost”. U žestokom članku pod naslovom I nagrade ukidaju, zar ne? (što je parafraza naslova američkog filma They Shoot Horses, Don’t They? o mučnom vremenu američke recesije) gola gđa Celzijus proglašena je “heroinom svih obespravljenih Hrvata”.

I dok razmišljam o tome kako završiti ovaj tekst, stiže e-mail. Neki fini ljudi traže od mene da potpišem peticiju. Peticije redovito bacam u koš. Ovu promptno potpisujem. Životinje se, saznajem iz teksta peticije, odvoze na klanje u neprihvatljivim uvjetima. To se najviše odnosi na trajanje transporta. Trenutni EU zakon dopušta prijevoz životinja u trajanju od nekoliko dana. Tražimo hitnu promjenu zakona! - stoji u peticiji. Životinje predviđene za klanje ne smiju se transportirati duže od osam sati.

Peticiju potpisujem kao životinja. Jer, očito, samo kao životinja mogu računati na humaniji tretman. Kako u životu, tako i u smrti.

Peščanik.net, 21.01.2009.

Sjaj disko kugle

DUBRAVKA UGREŠIĆ   
21.01.2010.

Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Eurokrem je u gastronomskoj svijesti građanina bivše Jugoslavije ostao zapamćen: a) kao jeftina hrana za djecu; b) kao užina za vojnike bivše JNA; c) kao hotelski doručak za niskosolventne domaće i strane umirovljenike koji su u jadranskim hotelima uglavnom ljetovali zimi.

Čini se da se ideja siromaštva konačno zabola u svijest običnog građanina bivše Jugoslavije. Omamljen raspadom Jugoslavije (komunisti su nas pokrali), rodoljubljem, ratom (rat nas je osiromašio) i mržnjom prema Srbima, ili Hrvatima, ili Slovencima (ti su nas ekonomski uništili), obični građanin dosada je odbijao konfrontaciju s vlastitim socijalnim statusom. Preživljavao zahvaljujući utjesi paralelnih resursa (Prodat ćemo zemlju, ostalo je od tate; Imamo veliki vrt, dovoljno da nas hrani; Ako dođe stani-pani, prodat ćemo vikendicu; Moj stric je direktor, uvijek će se za mene nešto naći; Baka će nam ostaviti kuću u nasljedstvo; Bratu ide dobro u Njemačkoj, neće nas, valjda, pustiti da umremo od gladi; Izdat ćemo vikendicu na moru strancima; Ako ništa drugo, uvijek možemo prodati obiteljsku grobnicu). Resursi su se ugasili, opcije su iscrpljene, aduti skriveni u rukavu potrošeni su, bakina kuća je otišla u vjetar, zemlja je prodana, društvo se raslojilo na malobrojne bogataše i mnogobrojne siromahe, na prave “igrače” i “pušače”. Mnoga na brzinu stečena bogatstva se tope, poduzeća krahiraju, ljudi masovno ostaju bez posla, stric-direktor je u zatvoru, obiteljska grobnica je odavno pojedena. Mnogi rade i već mjesecima ne dobivaju plaću. Sretniji zaposlenici dobivaju pola plaće, od toga polovicu u novcu, a drugu polovicu u bonovima. Bonove pritom mogu trošiti isključivo u poduzećima u kojima rade. Troše ih na kobasice kojima je istekao rok trajanja i na eurokrem kojemu  nikada ne ističe rok trajanja. Mnogi rade i subotom, iako nitko u tome ne vidi ni svrhu ni smisao, osim, naravno, vlasnika koji na sve mile načine pokušavaju prisiliti radnike da sami daju otkaz.

Bračni par Pevec, vlasnici donedavno uspješnog hrvatskog trgovačkog lanca danas su u stečaju. Iza sebe su ostavili stotine izmrcvarenih radnika koji isprva mjesecima nisu dobivali plaću, da bi sada konačno bili otpušteni. Na nedavnoj zabavi u lokalnom hotelu bračni par Pevec dobro se zabavljao plešući do kasno u noć. Radnici hotela – koji je također u stečaju, i koji sami mjesecima nisu dobili plaće – promatrali su besprizornu zabavu propalih hrvatskih tajkuna bez daha.

Samo takvi, “zabavni”, detalji prodiru u hrvatske medije. Gorkoj svakidašnjici ostavljeno je da krklja u anonimnosti. Udarne novinske vijesti – poput te da je američka glumica Jennifer Love Hewitt, osim redovitog brijanja i podrezivanja, nedavno svoje međunožjeukrasila vaginalnim piercingom sa Swarovski kristalićem, pa joj sada ona stvar, kako sama kaže, sjaji poput disko kugle – omamljuju osiromašene mase poput danonoćno upaljenih prskalica. Vlastiti ropski život priviđa im se kao disko klub.

Zar zaista ropski? Ujedinjena evropska idila polako otkriva svoje crno naličje: nova trgovina robljem curi evropskim podzemnim putovima. Neka “nevina” farma šparoga u Češkoj, koja je uzgajala šparoge za nekog “nevinog” dilera u Nizozemskoj, zapošljavala je kao berače pogodne Rumunje. Zašto pogodne? Sa svojim EU pasošima mogli su nesmetano prelaziti granice, a pitanje nepostojećih radnih dozvola nekako se zataškalo. Uostalom, dobar dio Zapadne Evrope eksploatira mobilne Rumunje, Bugare i druge, a pitanje radnih dozvola nekako se zataškava.

Rumunjske berače rekrutirala je neka ukrajinska banda. Rumunji nikada nisu vidjeli obećanu nadnicu, a smještaj i hrana bili su ropski. Brutalni ukrajinski goniči robova prijetili su im smrću ako pobjegnu. Zahvaljujući nekolicini bjegunaca i tomu što su se bjegunci osmjelili požaliti rumunjskoj ambasadi u Češkoj, robovlasnički lanac je (privremeno) prekinut. Istina, sve je to oduzelo dvije-tri godine, i, naravno, donijelo vlasnicima šparoga-lanca dvije-tri godine besplatne berbe. Sličnih farmi ima po Evropi dovoljno, sličnih goniča robova mnogo, sličnih očajnika isuviše, i sličnih potkupljivih policajaca i sudaca posve dovoljno.

Mediji, pritom osobito tranzicijski, istočnoevropski, godinama su se upinjali da dokažu da obrazovanje, stručnost i kompetencija nisu garancija za stabilan i prosperitetan život. The Big Brother Show, autentična zabava milijunskih masa, dokazala je da svatko može ako hoće, i da može zahvaljujući bilo čemu. Show je ujedno bio i neka vrsta anticipacije skore budućnosti. Obrazovanje su detronizirali mediji i životna praksa, a na pijedestal vrijednosti postavljeno je tijelo. Jedino što običan čovjek ima na raspolaganju je tijelo, i, gle, pokazalo se da ono ima tržišnu cijenu. Tijelo se može prodati. Tijelo se može uljepšati, napumpati silikonima, izbosti botoksom, smanjiti, stanjiti, povećati, nabildati, istetovirati, odjenuti, ogoliti. Tijelu se može povećati tržišna vrijednost, treba samo znati kako.

Prostitutke, ženske, ali i muške, prodaju tijelo neposredno. Neki roditelji prodaju svoju djecu. Neka djeca prodaju sebe, bez posredništva. Neki prosjaci se sami osakaćuju da bi povećali promet milosrđem. Mnogi Indijci prodaju svoje organe. Neki ljudi prodaju svoju krv. I mrtvo tijelo ima tržišnu vrijednost. Prema nekim istraživanjima Amnesty International-a 6,000 kineskih zatvorenika godišnje osuđeno je na smrtnu kaznu. 90% transplatiranih bubrega dolaze od kineskih egzekutiranih zatvorenika. Bogati stranci plaćaju između deset i četrdeset tisuća dolara za bubreg. Berba organa ne završava samo na bubrezima, naravno. U kineskim zatvorima egzekucije se vrše pažljivo. Ako je osuđenik slaboga zdravlja, puca mu se u grudi, ako je kandidat za “berbu organa”, puca mu se u čelo.

Obična tijela običnih ljudi iskorištavaju se i u umjetničke svrhe. Nic Green je u Edinburgu (u augustu 2009) postavio na scenu projekt, “teatarsko istraživanje suvremenog feminizma”, pozvavši obične, anonimne žene, dobrovoljke, da izađu na scenu gole. Neke su svoje iskustvo pojavljivanja na sceni bez odjeće doživjele kao afirmaciju života.

Za razliku od socijalno autističnog engleskog režisera, hrvatski kazališni režiser Borut Šeparović pokazuje veću socijalnu osjetljivost. On se uputio u Zavod za zapošljavanje i pozvao nezaposlene žene na audiciju. Od dvjestotinjak žena izabrao je jedanaest. Žene će odjevene u dresove hrvatske nogometne reprezentacije izvesti predstavu u slavu hrvatskog nogometa i usput ispričati svoje osobne priče o nezaposlenosti. Žene nisu volonterke, ne zanima ih umjetnost kao afirmacija života. Za svoj nastup dobit će mali honorar.

Tko zna, možda je i popularni televizijski show Ples sa zvijezdama samo uvod u moguću svakidašnju praksu, u one plesne maratone, koje smo prije četrdeset godina vidjeli u filmu Sidneya Pollacka They Shoot Horses, Don't They. Plesni maratoni, u kojima su se sudionici svojim rasplesanim, izgladnjelim tijelima borili za novčanu nagradu, ili možda samo za hranu, bili su popularni u vremenu američke recesije.

Umjetnik Christian Boltanski, koji je napunio 65 godina, nedavno je prodao svoj život australijskom milijunašu i kolekcionaru Davidu Walshu. U sljedećih osam godina, počevši od 1 januara 2010, četiri kamere danonoćno će snimati atelje Christiana Boltanskoga i projektirati ovaj neobični one-man-big-brother-show u nekoj pećini na Tasmaniji. Ukoliko Boltanski preživi sljedećih osam godina, dobit će punu cijenu za prodaju svog života. Ukoliko umre u narednih osam godina, neće dobiti ništa.

Erisihton, tesalijski plemenitaš, posjekao je drvo u Demetrinu vrtu da bi sebi sagradio kuću. Demetra ga je kaznila vječnom glađu. Erisihton je umro jedući samoga sebe. Ako odbacimo ekološke interpretacije ovoga mita, onda priča o Erisihtonu može poslužiti kao još jedan primjer kako da u svrhu privremenog preživljavanja iskoristimo to što svi imamo: vlastito tijelo.

Siječanj 2010

Izvor-Peščanik.net, 21.01.2010.