Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović, pjesnik, novinar, urednik i prevodilac, ima tako se kaže jednu međunarodnu biografiju: rođen je 1963. u Zemunu, odrastao u Kalesiji (Bosna i Hercegovina), gimnaziju završio u Tuzli. Studirao je žurnalistiku u Sarajevu, a radio je kao urednik u tuzlanskom „Grafičaru“. Odlazio je u Njemačku 1992. Magistrirao je na interdisciplinarnom odsjeku Europastudien Univerziteta u Ahenu. Živeo je u Nirnbergu, Regensburgu, Ahenu, Vangenu kod Bodenskog jezera, Kelnu i Berlinu. Prevodi liriku i prozu sa njemačkog, a esejističke i književne tekstove piši i objavljuje i na njemačkom jeziku. Za zbirku „Cafe Sumatra“ dobio je 2005. godišnju Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Njegova poezija prevođena je na njemački, engleski, poljski i norveški jezik. Zastupljen je u nekoliko reprezentativnih izbora bosansko hercegovačke poezije, kao i u antologijama srpskog pjesništva 20. veka objavljenim u Njemačkoj i Poljskoj.

Djelo (izbor):

„Izađimo u polje.“ Pjesme. (Sarajevo 1988)
„Cirkus Evropa.“ Pjesme. (Tuzla 1990)
„O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima. 44 pjesme i 1 esej, dvojezično izdanje.“ (Celovec 1997)
„Kawasaki za Wukmana Dedowitscha.“ Pjesme. (Sarajevo 2003)
„Cafe Sumatra.“ Pjesme. (Sarajevo 2005)
„Dinarski Buda.“ Pjesme. (Belgrad 2008).

Pomrli od smijeha

Posljednjeg predratnog ljeta
Duvamo na terasi iznad Ohrida
I smijemo se do iznemoglosti.
Kelnera smo prozvali Biljana.
Momak će to uzeti odveć lično
I neće se više pojaviti.

Trava ti ponekad pomogne da
Vrijeme posmatraš kao mreškanje vode
I mjesečinu – zlaćanu riblju krljušt u mlakoj tami.
Niko nije vidovit dok se smije inače bismo
Vidjeli leševe kako iz svijetle budućnosti
Plutaju ka nama, po sličnoj vodi, u sličnoj noći.
Sa zida restoranske kuhinje kroz užareni prozor
smješka nam se mrtvi Tito, djetinjstvo je
dalje od pleistocena, a ruke stranaca
još nisu navukle pamučne rukavice
da finom četkicom očiste suhu ilovaču
sa lične karte.

U međuvremenu – smijemo se.
Dabome, smijeh nije vidovit
I nikoga, da nagovijesti toliku smrt.
Uozbiljimo se samo da kažemo:
Šteta što Biljana više ne donosi piće.

Posljednjeg predratnog ljeta
Duvamo na terasi iznad Ohrida
I smijemo se do iznemoglosti.
Kelnera smo prozvali Biljana.
Momak će to uzeti odveć lično
I neće se više pojaviti.

Trava ti ponekad pomogne da
Vrijeme posmatraš kao mreškanje vode
I mjesečinu – zlaćanu riblju krljušt u mlakoj tami.
Niko nije vidovit dok se smije inače bismo
Vidjeli leševe kako iz svijetle budućnosti
Plutaju ka nama, po sličnoj vodi, u sličnoj noći.
Sa zida restoranske kuhinje kroz užareni prozor
smješka nam se mrtvi Tito, djetinjstvo je
dalje od pleistocena, a ruke stranaca
još nisu navukle pamučne rukavice
da finom četkicom očiste suhu ilovaču
sa lične karte.

U međuvremenu – smijemo se.
Dabome, smijeh nije vidovit
I nikoga, da nagovijesti toliku smrt.
Uozbiljimo se samo da kažemo:
Šteta što Biljana više ne donosi piće.

HAGIOGRAFSKI VIC

zemlja u kojoj sam rođen
u ratu sa majčinom rodnom zemljom
majčina domovina u ratu sa
sestrinom otadžbinom
previše leševa pomisih
za običnu porodičnu svađu
otići ću sin će mi se roditi u
obećanoj zemlji čiji je jezik
moj otac za prošlog rata
učio u logoru
na tom ću jeziku šaputati
laku noć ženi koju volim
na tom ću jeziku ponekad
pričati svoju životnu priču
jer me beskrajno zabavlja
smrznuto ljudsko lice
koje odbija da shvati
a da meni neko
takvo šta ispriča
umro bih od smijeha

JEZIK IZ KOJEG TI PIŠEM

Jutrom iz usta zavonja
Previše duhana previše njemačkog.

Da mi je obdan utrošene riječi s večeri zagrabiti šakama
Nakupiti u jastučnicu i poslati tamo
Onda bi znala šta kažeš kad u slušalicu cviliš:
Ubi te tuđina!

Prikopčan na tvoje brbljanje kao na infuziju
Ćutim jer mi iz božje bešike škrto kaplje urin slova;
Pjesme mi stižu sve teže upaljenim mokraćnim kanalom
A tebi je jezik dat nevidljiv i sveprisutan kao zrak.
Pa brbljaj. Možda nas izbavi melodija
Koju zapjevavaš zvonko, kao da je posljednji put.
Ali ako ćeš da ljubiš usne primakni oprezno
Da ne zaboli rana priljubljena uz ranu.

U ZAGRADAMA

Zapaljeni ljudi skaču s nebodera
Druge će ljude zbog toga spržiti
Bombe
Ili:

Milioni u trenu nauče japansku riječ
(Poplava u luci! Poplava u luci!)
Jer Veliki talas ubija brže od
Bratoubilačkog rata

Jesam li dužan da spomenem činjenice?
Ili od mrtvih da izmolim oprost što
Smrtonosni svijet stavljam u
Male zagrade?

(ko god govori o svijetu/ govori protiv pjesme
a pjesma više nema šta reći protiv svijeta)
Bilježim tako
Tek rastakanje unutrašnjih krajolika
Hoteći valjda da sačuvam tačku
Za koju ne bih znao reći ni
Da li je ima

SJEĆANJE NA KUNSTHALLE

Ušao sam gladan da provjerim da li je
Munk u Hamburgu isto što i Munk u Oslu
Nije

Grupice turista žamore oko plaćenih vodiča koji rutinski
Objašnjavaju odnos histerije i melanholije u
Ekspresionizmu uglavnom kolonijalni jezici plus
Japanski i kineski

Bez obzira na rasu pol političko uvjerenje
Bezobrazluk je globalan – konzumenti
Okreću leđu platnima da čuju uputstvo za upotrebu

Ostao sam skoro do zatvaranja u sporednim odajama
Sa manje čuvenim slikama zaboravio sam glad
Privremeni trijumf estetskog magnetizma nad
Hirovima ukusa i potrebama tijela

Sve ovo bilježim mnogo kasnije u Beogradu pred ponoć
Jug kontinenta se tako pretvara u žal za sjeverom
I pritom se budi izbjeglički oprez koji kaže
Svaka čežnja za zavičajem je pouzdan znak da je
Zavičaj sve dalje

Još samo da dodam da sam danas pročitao mail
Djevojke mrtve već više od mjesec dana
Tako se u ovom zapisu Munkov Skrik i
Farah Tahirbegović sreću prvi i posljednji put