Aleksandar Hemon

Aleksandar Hemon je bosanskohercegovački pisac i kolumnista. Rođen u Sarajevu, 1964. godine. Trenutno zivi i pise u Chicagu Prva zbirka prica mu je The Question of Bruno (Pitanje Bruna). Nakon tog vrlo zapaženog debija, Hemon je napisao roman Čovjek bez prošlosti (The Nowhere Man) i Prvu priču na engleskom jeziku - The Sorge Spy Ring napisao je 1995. Iako su njegovi najpoznatiji radovi pisani na engleskom (sa kojeg su prevedeni na brojne svjetske jezike), Hemon nastavlja da piše članke i na maternjem bosanskom jeziku za magazin BH Dani, u kojem ima svoju kolumnu Hemonwood. Dobitnik je prestižne američke MacArthur Fellowship nagrade (2004).

O svojoj poziciji pisca između dva jezika i dvije kulture, Hemon kaže: „Moja pozicija, tako, nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju čvrste i nepremostive granice. Ja sam između kultura, što nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhiskoj razmjeni mišljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i uključuje kako bosansku tako i američku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most između različitih kultura, dok bih kao nacionalni književnik bio samo taraba.“

Figurine Panini

Te davne 1974, Jugoslavija je dobila svoj jubilarni treći poslijeratni Ustav, Tito je proglašen za doživotnog predsjednika, a ja sam počeo skupljati sličice za album Figurine Panini posvećen Svjetskom prvenstvu u Zapadnoj Njemačkoj. To je bio moj prvi album sa sličicama. Iz tog albuma – kojeg nikad nisam skupio – svašta sam nešto naučio: da postoji zemlja po imenu Haiti, da se Njemačka na nekom jeziku kaže Allemagne, da na zastavi Zaira ima ruka sa bakljom, da je Duško Bajević – Princ sa Neretve – rođen 1948 i visok 186 centimentara, da je Urugvaj osvojio prvo Svjetsko prvenstvo 1930.

Taj album mi je bio prva enciklopedija, riznica beskorisnog znanja iz koje mi se sitni dukati još uvijek motaju po džepovima – recimo, Etepe Kakoko, ime centarfora Zaira, kojeg je Jugoslavija dobila 9:0 (rezultat uredno upisan u odgovarajuću rubriku u albumu). Zbog sličica sam svašta naučio, kako o kockanju (slika-bijelo, pola-cijelo, tapke) i s tim u vezi činjenicom da ne podnosim gubitke, tako i o logici tržišta vezanoj za mijenjanje sličica, pošto nisu isto vrijedili Cruyf i Kakoko. Povrh toga, te sličice su bile vezivno tkivo za dječake iz moje raje. Mogli smo do iznemoglosti diskutovati kvalitet igrača kao što je bio Škot Joe Jordan ili Nijemac Gerd Müller, ili ocjenjivati ko ima dužu kosu: Ivica Šurjak ili Urugvajac Ayala. Stručna komisija u mojoj raji je nakon dužeg razmatranja ocijenila da je Ayala bio čupaviji, mada se poslije ispostavilo da Šurjak nosi veći broj cipela.

Dosta se tog teoretskog znanja primjenjivalo na parkiralištu na kojem se igralo lopte. Unosili smo se u likove i djela najomiljenijih igrača, nakon što bi se lopta gurnula između dva kamena, čime bi se postigao gol, strijelac bi sam sebe proglasio Billyjem Bremnerom ili Johnnyjem Repom i skakao u zrak kao da je gol dat na Svjetskom prvenstvu. Ja sam zbog Rensenbrinka, lijevog krila Holandije, naučio da (slabo) šutam lijevom nogom.

Skupljanje sličica je bio prvi ozbiljan projekat u mom životu, nešto što me je opsjedalo i zahtijevalo posvećenost, planiranje i organizaciju. Nije bilo lako naći sredstva za kupovinu sličica: uglavnom su dolazila od mog skromnog džeparca, od potkradanja majčinog novčanika i pljačkanja vlastite kasice, kao i od redovnog zaturanja kusura. Morala se voditi stalna evidencija o broju sličica u albumu, sličicama koje fale da se kompletira neka reprezentacija, kao i o stanju na tržištu: ko ima duplog Beckenbauera, kome treba Kakoko (najčešće nikome), koje sličice niko nema, ko je skupio album, time se preselivši na sasvim drugi, meni nedostižni nivo stvarnosti, sa kojeg sad prodaje duple ili ih mijenja za klikere, čija je cijena pala pošto se svi bave sličicama.

Kad se sjećam sebe iz 1974, ne sjećam se ničega osim skupljanja sličica i Svjetskog prvenstva, te svoje potpune opsjednutosti istima – ništa drugo nije postojalo, ništa me drugo nije zanimalo. Sjećam se prve utakmice: Jugoslavija – Brazil (0:0), kad je Jairzinho pogodio stativu; sjećam se Sparwassera koji je dao pobjednički gol za Istočnu Njemačku protiv Zapadne Njemačke; sjećam se kako sam plakao kad smo tragično i nepravedno (po mom sudu) izgubili od Poljske, sjećam se grada Gelsenkirchena, o kojem još uvijek ništa ne znam osim da je tamo od Jugoslavije nastradao Zair, sjećam se šlampavog gola Gerda Müllera u finalu protiv Holandije i njegovog negracioznog trijumfalnog skakanja. Ta sjećanja su jedini dokaz (mada ima dosta svjedoka) da sam 1974 uopšte postojao – jedini dokaz pošto ne znam gdje mi je taj prvi, zauvijek neskupljeni album.

Moja je fudbalska zaraza počela, dakle, davne 1974 i daleko je nadživjela jugoslovenski Ustav i predsjednika Tita. Jedan od simptoma te bolesti je to što je iskustvo Svjetskog prvenstva još uvijek – sa izvjesnim stidom moram priznati – usko vezano za skupljanje sličica. Prvi i jedini album koji sam ikad skupio je bio za prošlo Svjetsko prvenstvo, u Njemačkoj, a u toku je proces sakupljanja sličica za Južnu Afriku.

U ovom trenutku mi fali oko dvjesto pedeset sličica, ali mi ne nedostaje ni strpljenja ni spremnosti da napunim album, pri čemu mi je budžet de facto neograničen – Potomstvo će manje jesti ako bude trebalo. Žalosno je da se nemam s kim mijenjati, a ne sjećam se kad sam igrao pola-cijelo, slika-bijelo. Pa ipak, iako sam stariji čovjek, ugledni autor i otac dvoje djece, iako bi neki rekli da sam se već počeo gubiti, počesto meračim otvaranje kesica sa sličicama koje sam kupio na slobodarskom internetu, a onda ih gulim i lijepim, proučavajući face i lične podatke igrača. A kad mi se u kesici ukaze Messi ili Torres poletim da se Gospođi pohvalim novostečenim blagom, iako je ona rijetko, skoro nikako, time impresionirana. Moja mati je uvijek govorila da se budala hvali onim čega se pametan stidi, ali u mom slučaju se radi o bolesti koja redovno i često dovodi do zanosa u kojem se može učiniti da je lijepo i lako živjeti.

Neumitna biološka činjenica je da se dužina ljudskog života može izmjeriti brojem svjetskih prvenstava u fudbalu koje dato, ukleto ljudsko biće može odgledati prije nego što se zauvijek instalira u crnu zemljicu. Po mojoj računici, malo ko u životu odgleda više od dvadeset svjetskih prvenstava, s tim što se onog prvog vjerovatno teško sjetiti, a na ono zadnje se nije lako koncentrisati pošto valja umirati. Nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi je moje deseto – jubilarno, što će reći da je nakon njega broj svjetskih prvenstava i albuma koji su mi ostali jednocifren.

Ponekad se pitam kako je to kad gledaš finale i znaš da ti je to vjerovatno zadnje. Sve su sličice polijepljene, nema se s kim igrati pola-cijelo, a doktor je zabranio da se igra tapke da ne bih krhke kosti polomio. U finalu Njemačka i Grčka, utakmica dosadna, 0:0 u osamdeset trećem minutu i svi znaju da će Njemačka dati nekakav gol.

A u onoj drugoj, neutješnoj utakmici, život opet gubi protiv smrti, sudija bezočno šilji, nemilosrdna pištaljka mu je već u ustima spremna da svira kraj, a šanse da bude produžetaka su nikakve.

BH Dani, 14.05.2010.

Ljudska abeceda

Dok ovo pišem, Potomstvo sjedi u krilu dede Jima, a on joj čita knjigu u kojoj su raznovrsne životinje abecedno organizovane (P is for Panda). Nekad, kad deda ili baka nisu dostupni, Potomstvo uzme knjigu, sjedne sama i pravi se da čita, naglas. Iako još uvijek ne raspoznaje slova ili riječi, zna imena najdražih joj knjiga, čitave rečenice može napamet da izusti, a u stanju je i da završi strofu pjesmice odgovarajućim stihom – ne mozeš je nikako prevariti. Mi joj čitamo kad god možemo, a na spavanje odbija da ide bez pet-šest pročitanih knjiga.

Ponosni se roditelji, kao i uža i šira rodbina, otud nadaju da će Potomostvo početi rano i obilno čitati, da će tako postati vrhunska čitateljka i nastaviti svoj ubrzani briljantni razvoj, od obdaništa, preko koledža, pa sve do neizbježnog Nobela i neprikosnovene titule spasiteljice čovječanstva.

Ako se to desi – ako joj čitanje knjiga postane svakodnevna, neophodna mentalna i emotivna aktivnost, kao što je to, recimo, Tati – biće najvjerovatnije netipična za svoju generaciju, pošto je postalo opšteprihvaćeno da mlađarija ili ne čita ili čita gotovo isključivo na internetu, što će reći, površno i bez nekog posebnog intelektualnog napora.

Prema podacima američkog ministarstva obrazovanja (Departmet of Education) u anketi iz 2004. tek je nešto više od jedne petine anketiranih sedamnaestogodišnjaka reklo da skoro svakog dana sami od sebe čitaju, dok je u sličnom istraživanju iz 1984. to tvrdila jedna trećina ispitanika. Broj sedamnaestogodišnjaka koji nikad ili skoro nikad ne čitaju ukoliko ne moraju se više nego udvostručio – 1984. takvi su sačinjavali devet posto, a 2004. postotak je skočio na devetnaest posto. Pri tome anketa nije insistirala na razlici između čitanja knjiga i čitanja na internetu, što će reći da je lako moguće da je broj onih koji nikad ne čitaju knjige znatno veći.

Utoliko što su gorespomenute cifre simptom kulturološkog ili, čak, civilizacijskog trenda, uzroci su mnogobrojni i raznovrsni: digitalizacija kako svega, tako i svačega, zbog čega fizički tekst (novine, knjige) ne samo da više nije neophodan, nego i usporava munjevito, efikasno i besmisleno prenošenje informacija; industrijalizacija i konglomerizacija izdavaštva (čiji je simptom, recimo, globalna knjiga za nepismene poput DaVinčijevog koda); globalizacija kapitala, koja istovremeno zahtijeva usku stručnu specijalizaciju, izlišnost bilo kakve stručnosti pri automatiziranoj proizvodnji drangulija i sitnih dijelova za veće drangulije, kao i obilje praznoglavih potrošača, za razliku od mislećih građana koji su zapravo prepreka širenju kapitala i bržem razvoju svega i svačega.

U digitaliziranom, globaliziranom svijetu, knjiga je u najboljem slučaju samo posuda za informacije, a čitanje je ili stvar profesionalne obuke ili praznoglave, neoholivudske razonode. Misao koja nije trenutna nego se vremenom čitanja razvija, knjiga kao pozornica na kojoj se igraju priče o drugim, drugačijim ljudima, a mašta glumi sve likove, polako, čini se, zastarijevaju. U jednom u nizu članaka New York Timesa koji se bavi budućnošću čitanja, tinejdžer pod imenom Hunter (što na engleskom znači “lovac”) kaže da se knjige “bave detaljima koji nisu neophodni,” dok ti internet “daje samo ono što ti je potrebno, ni više ni manje.”

Problem, međutim, nije to što će Amerika ili civilizacija, možda, dobiti generaciju priglupih tinejdžera pa će, možda, budući američki predsjednici i ljudi od značaja biti na intelektualnom nivou žabe ili George W. Busha – živih bića koja u svijetu postoje tako što impulsivno reaguju na spoljnju stimulaciju. Problem je u tome što se čitalac ne rađa nego se mora naučiti da čita. Dok je jezička sposobnost ljudskih bića uslovljena evolucijom, stvar genetike koja omogućava da svaki mozak – ukoliko nije oštećen – rođenjem bude naštelovan da proizvodi jezik, za čitanje se ćelije moraju razvijati, i to praksom čitanja. Dekodiranje slova na papiru je neurološki vrlo komplikovana operacija i za nju se neuroni moraju obučiti – mozak se doslovno razvija čitanjem, nove se ćelije stvaraju u glavi djeteta koje je izloženo knjizi. I ne samo to: čitanjem knjiga (i pričanjem priča), dijete razvija kognitivne sposobnosti koje su zasnovane na mašti – zamišljanje alternativnih situacija; kontinuirano učestvovanje u životu drugih, koji se uvijek u izvjesnoj mjeri mora zamisliti; izgradnja mreže asocijacija i istovremenih logičkih mogućnosti; kontekstualizacija naizgled beznačajnih detalja; intelektualni skok koji omogućava učestvovanje u novoj narativnoj situaciji itd.; – i koje su neophodne za aktivno i svjesno učestvovanje u svijetu, za šta je potrebno mnogo više od puke informacije.

Ljudski korisno čitanje, dakle, nije pasivno dekodiranje znakova i lijeno prikupljanje informacija – da jeste, djeci bi se mogli čitati telefonski imenici ili rezultati sportske prognoze – nego čitanje priča o ljudima, u kojima su detalji ne samo neizbježni, nego i neophodni, pošto se svaki ljudski život sastoji od mnoštva detalja koji su informativno beskorisni. Sva je prilika da je Hunter/Lovac, kojem u knjigama smetaju detalji, bio lišen iskustva u kojem je jutros Potomstvo sa dedom Jimom uživala – tumaranje po životinjskom carstvu koje je bez posebnog korisnog razloga abecedno organizovano. I sva je prilika da Lovac neće svojoj djeci čitati knjige: ako ih zanima životinjsko carstvo, eno ima sve na internetu, od životinjske abecede na svakom jeziku do porno sajtova na kojima magarci nasrću na djevice, kao onomad u Rimskom carstvu.

Priznajem da sam star i staromodan, da ovaj i ovakav svijet ne razumijem baš najbolje i da mi je u njemu svakodnevno neudobno, budući da mi vazda izgleda da je prvenstvena posljedica tzv. razvoja gubitak ljudskosti, koje ionako nikad nije bilo dovoljno. Vješt sam, također, da taj strah od nerazumljive, neprekidne promjene, koji je, zapravo, strah od smrti, zataškam pozom iskustva i tvrdnjama da znam kako bi svijet trebalo da izgleda i šta bismo to trebali da uradimo. Ali također znam da će Potomstvo sve to prozrijeti, da će biti u stanju da razumije i moje misli i moje strahove samo ako u svekolikoj knjizi ljudske abecede nađe, pod slovom T, paragraf o Tati, kojem je onomad sjedila u krilu, dok joj je on čitao knjigu čije su se stranice mogle rukom okrenuti.

BH Dani, 05.09.2009.