Aktivnosti u projektu Ne prolazi ulicom bez traga 2009. i 2010.

Ovim projektom bili su obuhvaćeni sledeći gradovi: Bela Crkva, Kikinda, Vrsac, Bosilegrad, Dimitrovgrad, Kovačica, Užice, Zaječar, Vranje i Sjenica.

2009.

Tokom 2009. godine, nakon kampa/seminara na Andrevlju, mladi su započeli zagovaračke aktivnosti u svojim gradovima koje su praćene malim lokalnim akcijama tokom leta. Ove akcije koristile su se različitim umetničkim sredstvima kako bi lokalnoj zajednici približile problem za čije se rešenje zalažu (na primer- problem nemanja kontejnera u naselju Gornja čarsija u Vranju, problem nemanja Kancelarije za nacionalne manjine u Kikindi, u Beloj Crkvi-da se preispita istorija i oda počast Miri Epstajn, najmladjoj Belocrkvanki koja je u vreme Drugog svetskog rata stradala u koncentracionom logoru, u Zaječaru- želja da se znamenitim ženama Zajecara dodele ulice koje će nositi njihovo ime i da se podigne vidiljivost problema dece koja zive u siromaštvu, u Sjenici-apel da se ponovo otvori bioskop koji godinama ne radi, i tako dalje).

Na fotografijama možete videti kako su ove akcije po gradovima izgledale, a ovo su kratki opisi akcija po gradovima koji su se našli i na plakatima koji su pratili zavrsnu prezentaciju projekta u Beogradu.

VRANJE

U Vranje nema laganje, ali ima i traganje i tragova ostavljanje. Vranjanci nesu nikad i nikud prošli, a da ne ostaviše trag... Problem za čije rešenje Vranjanci zagovaraše beše nedostatak kontejnera i kanti za smeće u romskom naselju Gornja čaršija. Zagovaraše u Javnom komunalnom preduzeću, a akcijaše na ulici. Prva akcija zvaše se Ima neka čar biti uličar/djubretar. Vranjanci razapeše "platna na čarsiju" da deca crtaju, staviše flip čart da ljudi upišu šta im u gradu smeta. Svako ostavi svoj trag.

Druga akcija im beše izložba svakojakog djubreta, postavljena na štandove: djubre jedne šmizle, djubre propalog švalera, hakerski risajkl bin, škart od art, djubre jednog intelektualca, otpad sa korzoa, djubre svakog hipohondra. Duhovito, a promišljeno. I opet razapeše platno, ovog puta beše to izlozba fotografija Gornje čaršije... Različito je djubre svakog od nas, ali nam je jedno zajedničko - svi mi za sobom ostavimo nekakvo,  kakvo-takvo djubre... A bre, baš svi.

VRŠAC

Sve nam boje lepo stoje, poručuju Vrščani svojom akcijom koja prati zagovaranje da se u školama uči o interkulturalnosti u okviru redovnog predmeta Gradjansko vaspitanje. Po vrelom julskom danu, u okviru tradicionalnih medjunarodnih susreta folklornih grupa iz čitavog sveta "Vršački venac", ekipa mladih Vrščana deli flajere i prikuplja potpise podrške za svoiju zagovaračku akciju, što od sugradjana, što od gostiju i učesnika "Vršačkog venca". Na štandu je gužva koja završava opštim veseljem i prskanjem vodom uz mnogo smeha i jurnjave. A koliko nas razlike obogaćuju, pokazali su nam akcijom Lepota različitosti, koju su napravili u Gimnaziji.Gimnazijalci su u džepiće našivene na velikom platnu, ubacivali papiriće sa svojim razmišljanjima i asocijacijama na temu različitosti, tolerancije i interkulturalnosti. Dobar način da se podstakne razmišljanje i upitanost na ove teme, važne za sve nas. "Tolerancija je uslov za bolje sutra", "Nije bitno koje si vere, ako si mi drug, onda si mi drug", "Volim sve ljude", ... Biti različit, znači biti poseban, zaključuju Vrščani i nastavljaju sa ostavljanjem svojih lepih i pozitivnih tragova!

ZAJEČAR

Zaječarska ekipa uključila se „u traganje“ za strancima koji su doprineli razvoju grada, a da to nije s dužnom pažnjom obeleženo.Važan uvid i vruć početak!

Nastavili su fotografisanjem i javnom prezentacijom zaječarskih grafita koji šalju diskriminatorske poruke. Eto razloga za još veću zabrinutost - kako se u ovom gradu ljudi odnose jedni prema drugima?

A zatim, aktivistički obrt - šta mi možemo da učinimo kako bismo pružili primer koji treba slediti?

Prvo su prikupljane igračake za decu u raseljeničkom kolektivnom centru u Zaječaru. Akcija se odvijala na glavnom gradskom trgu, uz učešće velikog broja i dece i odraslih. Ohrabrena uspehom ove akcije pod parolom Naše je i ono što drugima damo, vredna družina zagovara da se Zaječar zaslužnim ženama u pravosuđu i zdravstvu grada oduži uspostavljanjem javnih obeležja njima u čast. Oni zato tragaju u arhivama zaječarskog suda i bolnice za pričama o životima onih koji su Zaječaru dali mnogo i ostavili značajan trag. Jer, najviše nas obogaćuje ono što drugima dajemo. Ali stvarno.

KOVAČICA

Niko ko je došao na akciju Ja u Bakinoj kuhinji, nije bio na dijeti. Grupa mladih iz Kovačice, uz pomoć Udruženja žena, organizovala je ovaj multikulturalni praznik za oči, uši, nos, a ponajpre za nepca!!! Tema istraživanja bile su kuhinje onih manjina koje žive u Kovačici – madjarske, rumunske i slovačke, a kako bi se ova priča učinila što zabavnijom, organizovan je specifičan kuvarski turnir, na kome su devojke, a i poneki dečak, na licu mesta kuvale, mesile, seckale, gnječile, razvlačile, pržile, pekle i dinstale specijalitete ovog kraja-taske, rezance sa džemom i makom, pogačice sa čvarcima i kupusom, vanilice... "Turnir" su nadgledale i kuvarskim aktivnostima rukovodile iskusne domaćice i kuvarice iz Udruženja žena: "Mesi, mesi, brže, jače... muti belance iz sve snage, nema mikser, ne može mikser da zamuti kako ruka ume". I dok su se učesnici akcije trudili da pripreme specijalitete, koje je publika u slast pojela u roku od 15 minuta, dečja folklorna grupa u živopisnim nošnjama izvela je nekoliko sjajnih plesnih tačaka, a svuda okolo bila je postavljena izložba madjarskih, slovačkih i srpskih kuvarica. Na jednoj od njih bilo je izvezeno: "Najvažnija stvar u životu je: voleti i biti voljen". Čik nek neko kaže na koju se manjinu ili većinu ovaj sitan vezak ne odnosi?

KIKINDA

"Navali, narode, još malo, pa nije nestalo, besplatni zagrljaji!" Grupa mladih iz Kikinde, ili, kako oni kažu – "Kekende", kostimirana u najrazlicitije kostime - hipika, Arapa, grcke bpginje, ranjenika, Meksikanaca, i raznih drugih sarenih, belih, zutih, zivopisnih,... sve pod parolom "Nisam opasan, samo sam drugačiji", grlila je namerne i slučajne prolaznike na kikindskom trgu i na kikndskim ulicama. Poneki su se čudili, mnogi su se radovali, većina je bila oduševljena, uzvraćajući zagrljajima, a i poljupcima!!! Ovo je bila samo jedna od kikindskih akcija koja je pratial zagovaranje za ponovno otvaranje Kancelarije za manjine, kao i Kancelarije za mlade u njihovom gradu. Kikindjani su stigli i do Užica, gde su posetili svoje užičke drugare i napravili uličnu anketu "Divanite li kikindski?", pitajući Užičane koliko poznaju Kikindu, poznate i manje poznate Kikindjane, šta znaju o madjarskom gulašu...

Možda ne razumemo kad neko divani, ali zagrljaj razume baš, ama baš svako. A što se više grlimo, lepši život imamo! O poljupcima da ne pričamo.

BELA CRKVA

Dobre komshije govore Dobar dan sa osmehom, pitaju Kako si, stvarno se zanimajuci, pozajmljuju jedni od drugih solju secera, soljicu ulja, cetvrt hleba...dobre komshije kad zatreba, jedni drugima prichuvaju decu, piju kafu zajedno, raduju se vasim uspesima kao da su njihovi, peku ajvar, kuvaju pekmez, pa vam ponesu teglicu "na probu", prve su na slavljima, ali i da priskoce u nevolji...i sve ovo obrnuto, u stvari- duplirano. U tome i jeste stvar kod dobrih komsija. Grupa mladih iz Bele Crkve svojom akcijom Ulica dobrih komšija nastavlja tradiciju dobrih komshijskih odnosa i uzajamnosti. Ozivljavajuci ulicu Dejana Brankova u Beloj Crkvi, oni su postavili table sa nazivom Ulica dobrih komšija, podelili majice DOBRE KOMSHIJE, angazovali sve stanovnike u ulepsavanju ulice, posadili cvece ispred svih kuca u ulici, postavili zivopisne postanske sanducice svima u ulici, oslikali fasade, obelezili znacajna mesta u ulici-zgradu koja je bilo belocrkvansko porodilsite koje su podigli Nemci, kao i staru sinagogu, u saradnji sa Arhivom grada zagovarali da se deo ove ulice nazove po Marti Epstajn, najmladjoj Jevrejki-Belocrkvanki, koja je stradala u koncentracionom logoru. Kako god da se ulica zove, treba da bude i Ulica dobrih komšija.

SJENICA

Ponovo radi bioskop, ponovo radi bioskop!... mogla su uzvikivati deca u Sjenici dok su se jedne julske večeri ljubopitljivo okupljala u gradskom parku. Grupa mladih i aktivnih srednjškolaca konopcima je izmedju stabala vezivala veliko belo platno, kao mornari dok razapinju jedro.

Znatiželjne  dečje glave virile su iz svakog ugla parka i posmatrale devojke i mladiće koji energično guraju dve ogromne stepenaste metalne konstrukcije na kojima će nešto kasnije sedeti srednjoškolci spremni za večernju izlazak, stariji koji pamte da je Sjenica nekada imala bioskop, baka koja je dovela svoje unuke... Pola grada okupilo se te večeru u parku, pokazujući da nikakv kućni bioskop, DVD ili neka druga tehnika ne može zameniti osećaj da zajedno sa sugradjanima užvate u lepoj letnjoj večeri i da ste deo zajednice u kojoj su mladi ljudi spremni da se pokrenu i da malim koracima menjaju svoj svet.

UŽICE

Ako imaš potrebu da te svi čuju a nemaš Hajdpark, dobro mesto za ostvarenje želje je lokalni radio. Užice ima Luna radio, koji ima emisiju Centrifuga, a Centrifuga ima pričlljive i preduzimljive mlade novinare, koji "centrifugiraju" svoj svet i svet oko sebe duže od godinu dana. Pomažu da sve što zajedno sa drugima smućkaju u  studiju, stigne do gradova u kojima i njihovi prijatelji "ne prolaze ulicom bez traga". Daju zavrsni pecat radio prilozima iz svih gradova ukljucenih u projekat, koji im salju priloge o svojim akcijama.

Pričaju, vrte, centrifugiraju, i te kako montiraju i... primećuju da u Uzicu kao da nikada nisu živele i  radile žene. Od 300 ulica, samo dve nose žensko ime. Tokom akcije Da li je ulica ženskog roda? zagovarali su da još neka užička ulica bude nazvana ženskim imenom. Užičani su rekli da hoće ulicu Milene Pavlovć-Barili, Mire Tailović, Dženis Džoplin, Ulicu dobrih komšinica. Zora Čučkuša, legendrna gradska ogovarača o kojoj generacije Užičana ispredaju priče, jedan je od najčešćih predloga.

Posle ove akcije, nepoznati preduzimljivi sugradjanin grafitom je jednu ulicu preimenovao u Ulicu najlepše devojke. Nadamo se da ga je lepotica iz ulice prepoznala.

2010.

Tokom 2010. nastavili smo ovaj projekat, s tim što je akcenat bio na prezentaciji spečificnosti kultura gradova učesnika. Svaki od gradova odabrao je teme koje su posebne baš za taj grad i kroz prezentacije su ih predstavili najpre u svojim sredinama, a zatim i u drugim gradovima učesnicima u projektu koje su posećivali, i na kraju, u Beogradu, na završnoj prezentaciji i okruglom stolu. Tako su, na primer, dimitrovgradski gimnazijalci predstavili obicaj Obročnih krstova, prepoznatljiv za taj kraj, kroz šaljivu predstavu o djacima, profesorima i roditeljima i problemima tipičnim za njih; Sjeničani su najpre plakatirali grad parodičnim plakatima sa sloganima koji opominju da ovaj grad nema muzej, a zatim su napravili svoj etno muzej na otvorenom, sa predmetima koje narod u okolnim selima i dan danas koristi, sa neizbežnim sjeničkim sirom i zeljanikom, i fotografijama stare Sjenice; Kikindjani su napravili zanimljivu postavku uveličanih starih razglednica svog grada, koje vise u vazduhu i mogle su se pogledati sa svih strana, a zatim su dali sugradjanima razglednice da ih nekom namene/adresiraju i napišu, a akcija Pozdravi iz Kikinde završila se slanjem razglednica-stvarno, sa pošte-da se oživi danas redak običaj slanja razglednica prijateljima i familiji; Vranjanci su predstavili legendu o nesrećnoj ljubavi Ajše i Stojana na Belom mostu i priču o česmi Djerenki koju su pretvorili u poseban, moderan džinovski strip koji se nosi kao kapa na glavi; Belocrkvani su se bavili istraživanjem hotelijerstva u Beloj Crkvi kroz istoriju, pa je za par dana hol Tehnicke skole pretvoren u antre prvog belocrkvanskog hotela, uz izložbu fotografija drugih brojnih ugostiteljskih objekata, a u Ulici dobrih komšija u kući Huga Kuhta, (čoveka koji je prvi imao radio aparat i simbolično naplaćivao sugradjanima slušanje radija) napravili su žive slike - žanr scene Huga Kuhta sa radio aparatom i njegove supruge, švalje, sa cerkom....

I ove akcije su dokumentovane fotografijama koje su klasifikovane po gradovima.

Dimitrovgrad

Beogradska okupljanja